utorak, 23.06.2009.

....baš volim sve.... <3

remi
Volim dugo ostat budna pa spavati do kasno
Izležavat se do dva, i jesti premasno
Kasnit na rokove u inat establišmentu
I u svemu pretjerivati na entu.
Volim nesiguran seks i miješanje pića
Volim se igrat s osjećajima mladića
Volim plakanje bez razloga, volim bit u bedu
i samu sebe uvjeravat da ću bit u redu.

shot
Ja pušim, ne spavam, hranim se neredovito,
Kod mene u životu sve je stresno i frkovito, sve
Obavljam u zadnji tren, za masu stvari ja sam lijen
U nekim situacijama ispadam kreten
Često, znam popit - više kava za redom
Trujem se nikotinom, i okružen sam sa neredom
Svud ostavljam stvari - i uredan nisam baš
A majke ti mile psujem ko kočijaš

Baš volim sve što nije dobro za mene
I ne slušam sve savjete pametne
Baš volim sve što nije dobro za mene
Radim sve što mi zabrane.


shot
Dok vozim, ja pišem, poruke na mom mobitelu
Uredno na svakoj svirci maznem ručnik u hotelu
i redovito kasnim na svaki dogovor,
izbjegavam dati konkretan odgovor
Moji su poroci dio mene takav sam, bijesno
Uživam u njima, ni malo se ne mijenjam, nisam
Buntovan – samo uživam, radim
Sve po svome jer se tako dobro osjećam


remi
Volim bespotrebne rasprave, dosadna pitanja
Volim lutanja i maštanja i noćna skitanja
Gazim gdje drugi ne gaze, pa ugazim u mekano
Obrišem cipelu i osjećam se prekrasno.
Odbijam zdravi razum, srce vuče me u ponor
Ja ga slušam i tonem, često ne vidim obzor.
Volim kritiku što ubija me, volim tu bol
Volim nad ljubavi imati monopol.


remi
Ponašam se ko klinka i histerično smijem
i često ne znam odrediti granicu kad pijem
Volim sve poslat kvragu, reći da sam najpametnija
Ma znam da nisam, ali se tak osjećam sretnija.
Dok ide, ide, hej, ne žalim se
Gurat ću sama sve dok se kule ne poruše
Uživam u životu kakav je da je
Da imam drugu šansu, ne bi bilo drukčije


shot
Znam da previše love
trošim na svoj mobitel i autom idem uvijek, koji put
lajem i ogovaram pa nisam dobar čovjek
spavam do dva, kad mogu, živim u gradskom smogu
nemam ništa protiv ljudi koji uzimaju drogu
Radim krive stvari u tom – uživam, samo
- ono od čeg se dobro – osjećam, ja uvijek
radim krive stvari u tom – uživam, samo
radim ono od čega se dobro osjećam!


14:36 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 20.12.2008.

....prošlo je dugo vrimena...al osjećala sam potrebu za nekoliko misli iz srca ...

“..Dal vam se zna dogoditi da pazite na koju ćete nogu se ustati,
al koliko god pazite, dignete se na lijevu?
Dal' vam se dogodi da negdje idete i šećete se i onda vam padne na pamet neka sasvim čudna i nepotrebna misao?
Dal' vam se ikada dogodilo da vam je dan 'D', a i svima oko vas?
Dal' vam se dogodilo da se nakon svega iskreno nasmijete?
Jel vam se ikada dogodilo da jednostavno poželite sjesti u neki kut da vas nitko ne vidi?
Dal' ste nakon svega toga sretni?
….
...Ja ne bih bila ja kada u svemu tome nebi našla nešto dublje…

...čudno sam i zaista komplicirano biće..kojem je samo katkad onak s vrimena na vrime potreban zagrljaj koji će mi pokazati da netko mari i za mene....

Kada sve kao za inat krene po zlu,
dignem glavu visoko- najviše.
Ko' da su najljepše pjesme za mene pjevane,
nedam se stisnem zube ko da je sva snaga vjetra u mojim rukama,
od srca smijem se kad je najteže..”


Image Hosted by ImageShack.us


00:15 | Komentari (3) | Print | ^ |

utorak, 08.07.2008.

...everyone ....-just close your eyes and dream-.....

Image Hosted by ImageShack.us


Ljudi,evo odlučih se za novi post…u zadnje vrime nisan imala volje pisat ništa...ne zato što sam tužna,nego zato jer san sritna,jer napokon živim život..i onda san malo stala i razmislila,pa zašto bi ja tamo pisala nešto samo kad san tužna...i ne...evo danas san doma(nemogu se kupat :( :( :( )i odlučila san napisat nešto...malo drugačije nego inače,ali na svoj način.... neznan...kao što se može vidit nije me pukla neka navala inspiracije,nisan se ni ponovo zaljubila..barem ne još :) :) a razlog svemu ovome,pa vjerovatno ne postoji?!?!? Jednostavno SRITNA SAN!!! Sama....ali sritna!!! :)
Nesretno zaljubljena..ne ,ni to nisam..jednostavno slobodna sam i sama...da plačem jer sam sama?!?!? .NE,NE i NE...ovaj put sam pobjednik ja,a ne tuga...eto zahvaljujuć svima koji su mi pomogli svojim savjetima,pravim ričima u pravo vrime,ali ponajviše zahvaljujuć sebi i nečem jakom što čini se ipak posjedujem u dubini duše,izvukla sam živu glavu iz depresije i tuge koja me več polako počela obavijati svojim crnim plaštom...
Što li je to toliko jako da sam u zadnje vrijeme sretnija nego što sam ikad bila?! Što je to preplašilo tugu da se ona sad boji i svoje,a ne i moje sjene?!?! Što li je to!?!? Snaga duha?!?! Neznam-možda!!!!
Tko bi znao..al opet gdje je nestala tuga?!?! Ma zar je bitno,bitno da je nestala..mislim javlja se ona tu i tamo,ispušta neke neartikulirane zvukove zapomaganja,ali ništa to :D ..mene trenutno ne osvaja..ne još....ali ima vrimena..pa neću prognozirat...

Image Hosted by ImageShack.us

Kao što rekoh milijun puta-život ide dalje i zašto potratiti vrijeme na plač i proklinjanje vremena,kad je baš vrijeme dragocjeno,a ne vrijedi plakati za nečim što pripada prošlosti.....koncentriram se na sadašnjost..što bi značilo da ja još volim..da volim-ljude,svijet...ali prihvaćam to kao dio sebe i ne pružam otpor...nem smisla..zašto se odupirati ljubavi...
Pa upravo je ljubav najuzvišeniji osjećaj i zašto je zamjeniti mržnjom..neke stvari su neprocjenjive i ne mogu se kupiti nocem..(za sve ostalo tu je master card :D )....
Kao što nam je svima bilo lijepo prije te nesretne ljubavi,te osobe koja je uzrok svih naših patnji...tako isto nam može biti poslije te osobe i te ljubavi...nitko nije savršen,i ništa se ne mora(osim umrijeti.heh)...ništa...al uz čvrstu volju i snagu-sve se može..ja sam živi primjer....

Image Hosted by ImageShack.us

nemoj se osvrtati na prošlost i tugovati za njom jer ona je prošla...nemoj se zabrinajvati oko budućnosti jer još nije došla..živi u sadašnjosti i učni je prekrasnom,toliko da bude vrijedna pamćenja...”
Život je zapravo kao borba između dva vuka...borba u nutrini svakoga od nas ..
..Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu...
„... U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas. - Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, laž, lažni ponos, egoizam... - Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...”
TKO sam ja ?
Vječito pitanje..., vječita potraga..., smisao postojanja...I onda shvatim, mogu biti što hoću, uvijek ista,a drugačija...ponekad bol, ponekad osmjeh, ponekad ravnodušnost,ponekad izgubljena, ponekad nađena, ponekad razočarana,ponekad zamišljena, ponekad bijesna, ponekad dobra, ponekad zla...
Ma tko sam zapravo Ja?Mogu biti Sve, ma mogu biti i Ništa,mogu voljeti, a mogu i mrziti,mogu krasti, mogu poklanjati,mogu biti dragulj, a i samo blato....Zaista, sve to mogu biti, ne vjerujete?
Nekada sam čak sve to u isto vrijeme...da,da....
I princeza i čudovište,I sebična i požrtvovna - o, koliko puta...Nekom lijepa, nekom ružna, Nekad sretna, nekad tužna,Nekad tako razumna, a nekad tako osjećajna,Jaka i slaba, neustrašiva i bojažljiva,Radoznala i nezainteresirana,Oprezna i naivna, pametna-a ponekad tako glupa,Samo prividno krhka, samo prividno čvrsta,Prilagodljiva-a nepokoriva,Grizem se.., nekad gorka, nekad slatka..Danju pospana, noću budna..
....Puna nemira, a nekad tako čudno mirna...
...i mogla bih tako, beskonačno dugo...i iskreno-drago mi je što sam takva,
baš takva, svakakva i nikakva,a jedino što sa sigurnošću mogu ponoviti o sebi je....
KAD VOLIM - NE MOGU PREBOLITI!
KAD OBEĆAM-JA ISPUNIM!
UVIJEK PRIRODNA I OTVORENA...
A KAD SE ISPLAČEM - JA SE NASMIJEM :D :D
Kada te jednom život slomi više nikada nisi isti, želiš u svoj svijet donijeti mnogo smijeha i lijepih događaja, ali jednostavno život je taj koji je učinio svoje...poslije cijele priče s njim mjesecima nisam osjetila kako je to smijati se... Sva svijetlost mog života tada se pretvorila u tamu. Bila sam slomljena od jednog jedinog udarca, udarca ljubavi. Kada me je sreća napustila tek sam počela shvaćati što doista znači živjeti život. Svako jutro kada se probudim kroz moje misli prođe mi riječ život i svi moji snovi kao da već imaju svoj kraj. Osjećala sam se usamljeno i znala sam da bez nečije potpore ne mogu krenuti dalje. Mnogo sam razmišljala i jako teško sam shvatila da moram krenuti dalje. Dobila sam ovaj život i nisam ga htjela još više provesti uz tugu i bol u srcu. U nekim trenucima moramo dignuti svoju glavu vrlo visoko i ponosno krenuti prema naprijed, kao da nas ništa nije slomilo. Često sam se pitala zašto postoji tuga i zašto čovjek plače. No kada sam ja sama počela plakati i osjećati tugu, shvatila sam da bez toga ne bi znala što je zapravo život. Polako sam počela shvaćati da u životu ipak postoji mir, dobrota i radost. Onako kako se mi odnosimo prema životu tako će se i on prema nama. Na kraju krajeva ništa nije vječno i dobro uvijek pobijedi zlo. Vjerujem da svatko nešto očekuje od svog vlastitog života. Moja životna očekivanja već kao malenom djetetu bila su odrasti uz nekoga tko će uspjeti u životu i tko će svom snagom ići prema naprijed, ali danas kako sam već doslovce odrasla i kada već polako stupim u pravi život ja osjećam da sam stala na jednom mjestu i da ne mogu dalje. Sve ono što sam željela i što želim kao da nema smisla. Ono što ja očekujem od sebe, od života, je naučiti vjerovati da ono što doista svim svojim srcem želiš postići u životu da ćeš to i postići, očekujem nešto što bi me moglo potaknuti da krenem od tamo gdje sam i stala i da ne zaboravim na svoje snove te da napokon pronađem put koji će voditi prema dobrome, ali ono što stvarno jako želim i očekujem je da se ponovno ne slomim i da se ne razočaram u svoj vlastiti život!!
Najsmješnije od svega je to što sad kad mi je postalo sasvim svejedno,ON se opet vraća da me podsjeti na sve što je bilo,na sve što je prošlo...ponovo me naziva,ponovo mi šalje poruke,kao da ponovo želi nešto..tako već neko vrijeme ja po ko zna koji put u posljednjih dvadeset dana slušam melodiju koja upozorava na dolazni poziv s meni nepoznatih brojeva. Kao i uvijek pomislim da je možda netko normalan napokon pa se javljam i opet mi je jasno da sam pogriješila što sam se javila... spuštam slušalicu i bacam mobitel daleko od sebe...IZLUĐUJU ME!!!! Zašto me svaki dan mora netko podsjetiti da on uopće postoji??!! Ne želim znati!!! Ne zanima me šta mu se dešava u životu!!! ... Prije sam razmišljala da promijenim broj, ali neću!!! Iz inata!!! Ko su oni, ma ko je ON da ja radi njega bilo šta mijenjam??!! NIKO!! Možda nije on loš momak na kraju krajeva,ali nije to sve za mene. Njegov stil života je zapravo izazov za mene, ali to ipak nisam ja. Znam da on očekuje,ma zapravo želi da reagiram na sve ovo, da ga nazovem, možda da se pomirimo,ali nema šanse!!! Pružila sam mu priliku da pokaže koliko može. Pokazao je...NIŠTA. Sad nek živi s tim!!! ...neznam možda i odlučim na kraju drugačije...al definitivno to više nije to....ja priznajem da nisan ravnodušna,ali tako mi je SVEJEDNO—jednostavno sam se više navikla...ako ikad išta bude ponovo..onda ćemo prominit uloge jer JA definitvno neću bit kakva san bila....jednostavno...
Image Hosted by ImageShack.us


....tako je to kad vam se život promijeni odjednom. Nekad je to samo iznutra, nekad je oko vas.... a nekad je sve zajedno... i onda vam treba dugo vremena da uhvatite novi ritam i posložite sve kockice koje vam nedostaju opet na mjesto. I evo, došla sam ja do moje kockice sreće,kockicu na kojoj je on samo uspomena i odlučila je opet složiti u moj život. Dugo je ležala sa strane, prašina se već nakupila na nju... polako je postajala jedna od onih dragih stvarčica koje nam odlete pod krevet i nađemo je tek nakon mnogo godina kad konačno odlučimo napraviti veliko spremanje i pomaknuti cijeli namještaj. I onda naletimo na tu dragu, izgubljenu stvarčicu, pomislimo onako sjetno: " a jooj, tražio sam to..." Ali vrijeme je prošlo i stvarčica je samo postala još jedna izgubljena uspomena...
Jednostavno je - Svijet je lijep,al život je DAR S NEBA...Osoba koja ima pozitivan stav o životu, koja smatra dobrotu, iskrenost i pravdu prioritetom, zrači posebnim sjajem i sretna je osoba. Imati uz sebe osobe na koje se možeš osloniti, pojam je sreće. To je bit- nije važno što čovjek ima u životu, već koga ima! Nikoga se ne mžze natjerati da te voli, ai ako možeš postati netko koga se može voljeti, to je uspjeh.Okružena sam ljudima koje volim, cijenim i od kojih to dobivam zauzvrat-svojim prijateljima. Obitelj mi je temelj, oslonac i bila bih spremna na brojne žrtve po pitanju njih. Zahvaljujem im za radost, smijeh, sreću koju mi donesu. Oni svi su dio mene. Ne želim da me nikada pogode sjenke zabluda, mržnje i patnje. Želim nešto, dio sebe, ostaviti za sutra. Taj trag upravo je ono što se pamti. Slažem se s tim i da su i suze, loša iskusva i tužni pogledi također sastavni dio života, ali oni ne bi trebali obilježiti osobu i učiniti je nesretnom. Iz vlastitih pogrešaka treba učiti. I iz toga izvući pouku, a pamtiti samo one lijepe trenutke.
Ako su ovo tek razmišljanja jednog djeteta, ja u tom slučaju ne želim odrasti. Želim uvijek biti naivna i puna vjere u ljubav, unutarnju ljepotu i život kao dar. Jer… Svijet jest lijep, a život je stvarno dar s neba. Ne pristajem na manje od toga. U tome leži smisao.Ponekad...ponekad i šutnja govori mnogo više od bilo koje riječi. Stoga zastajem na trenutak, poslušati ono što ne mogu izraziti riječima. Prepustiti se onome što se ne može opisati slikama...Samo taj osjećaj....Nije lako. ...Samo…nakon svega PRIZNAJEM još uvijek sam ja ostala ona ista lutalica. ..U mislima… željama… vjerojatno ću uvijek i ostati… uvijek u potrazi za nečim… uvijek u potrazi za snom...

Image Hosted by ImageShack.us

Duboko u sebi,još uvijek bojim se voljeti.Kao da bih time postala slaba, dala nekome otvoren put da me može povrijediti.Ipak, želim biti voljena. Želim da me zavole...
Katkad pomislin iako san se oporavila od njega da se sad bojim prepustiti…pitaju me prijatelji-kako nemaš momka?lipa si cura(o tome se da pričat :P),draga,ljudi te vole,imaš puno prijatelja...Ali ponekad kao da se oko mene stvorio nekakav oklop, nekakva ljuštura....Čvrsto se zatvorila i ne da nikome unutra. Kao lavica pazim da drugi ne bi vidjeli moje slabosti, strah od nekih stvari, ljubavi i same sebe...Ne priznajem to nikome. ..Oduvijek sam bila jaka i drugi su u meni tražili oslonac..i obožavam biti taj oslonac..volim pomagati drugima da se osjećaju bolje...ali ponekad nisu ni slutili da sam zapravo ja ta koja je iza svoje ljušture slabija od najslabije grančice...I da žudim za utjehom i bezgraničnom ljubavi....ne uvijek,al s vremena na vrijeme....i onda bih se zapitala-Što će se desiti ako naiđe netko tko će znati razbiti tu čvrsto zatvorenu ljusku? ....al sad sam spremna na to,život je bol i patnja,al život je i sreća,radost....
..jer sad mogu reć da se polako vraćam na Sebe-na onu od nekada..prisjećam se tko sam bila i pokušajem definirati tu osobu u trenutku sadašnjosti...i ne bojim se nikoga,a najmanje onoga što spoznajem u Sebi...na kraju najveća ljepota je prihvatiti se u svom nesavršenstvu.....zato sad smijem se bez obzira na sve...i živim..ma život je LIP!!! :) :) :)

„... uzimam svoju torbu...... i spremam u nju sve svoje boli...... sve svoje uspomene i sve svoje tuge...... više se moj pogled neće gubiti u daljini smiraja dana..... više moje uši neće osluškivati zvuk tvojih koraka...... jer torbu bacam u rijeku života....... neka ju valovi ponesu prošlosti jer tamo i pripada...... izgubio si moć nad mojim životom...... sada vjerujem u sebe...... i mogu i bez tebe...... krećem iz početka...... slobodna i sretna...... slobodna od svake boli...... jer bio si grana zimzelena koja ne požuti...... krećem u zagrljaj novih valova...... onakva kao nekada..... nasmiješena...... iako znam da ću mnogo puta poželjeti sve tvoje...... VIŠE SI NE MOGU DOPUSTITI DA ME LOMIŠ...... KAO KRHOTINU STAKLA...... jer ono što imam je vrijedno...... a to je moj ŽIVOT..”.

Kao Titanic plovim dignut iz mracnih dubina,hodam tiho ko srna sto je vec ranjena bila...”

....everyone just CLOSE YOUR EYES AND DREAM.....”


19:04 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 08.06.2008.

...sama u tami noći... ... (jednom daavno..15.05.).. :( :( :(

Image Hosted by ImageShack.us


..Noćas,dok tišinom odjekuje tvoje ime dozvano šaptom,gledam u nebo,zahvaljujuć se što,eto,ja još uvijek vjerujem u bajke..
..a ti..
..ti možda ni ne znaš da promjena godišnjeg doba NE vraća slomljeno krilo ranjenoj ptici...
..ponekad zato pitam se tko igra bolju ulogu dok se pokušavamo pretvarati da smo stranci..
..hoće li se ikad opet mjesec postidjeti one iskre koja bi mogla buknuti u očima kad se pozdrave naše duše...
....noćas ću ti pokloniti sve svoje nemire,utkati čežnjom umjesto tisuće poljubaca i poslat ću ih vjetrom tamo gdje se kapljice neba isprepliću s valovima milujući svojim zvukom obalu koja me je jednom davno na nas podsjećala..dok oni stignu do tebe,neće ostati ni jedna suza,samo osmjeh koji će te doticati predosjećajem i slutnjom kako će jedne rane proljetne noći plašt neba orošen zvijezdama spojiti dlanove sličnih linija sudbine koje će završiti-nadam se-barem malo sretnije od naših..
..večeras u znak uspomene,ispijam čašu boje rubina,zadržavajući svaku kaplju ko svetinju na usnama..kao
kaznu za svoje često neodmjerene riječi..i ŠUTNJOM ti pokušati oprostiti sve one tvoje,neizgovorene...
..znam da će pokora čekanja jednom osvjetliti put na kojem stojim sama..i donijet će mi tebe sa srcem na dlanu,ali tada ćeš samo saznati sve što si već trebao znati..bez ijedne riječi..bez izgovorenog slova..možda
samo TI iz šutnje možeš nešto shvatiti zato oprosti jer ja nisam mogla...stranče mog života tada si samo trebao pogledati u moje oči i sve bi ti bilo jasno..a sad..
..sad me se srami i tama ove sjetne noći koja me obavija..jer krenula sam dalje i uspjela sam…znaj da nikad te neću zaboraviti niti to želim,ali preboljeti sam uspjela.. JESAM..
......zbogom i Hvala.....
.....hvala na lekciji života.....
......hvala na svakoj suzi i uspomeni...
.....hvala na svakom sjećanju.....
......HVALA prijatelju...


(ovo je nešto napisano 15.05. ove godine..kasno navečer..u nostalgiji po POSLJEDNJI put...za nečim što se dogodilo na isit datum,prošle god...al napokon je sve bolje..sve se može shvatiti iz napisanog) :))

Image Hosted by ImageShack.us


17:24 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 04.05.2008.

AnD oNcE yOu LoSe YoUrEsElF yOu HaVe TwO cHoIcEs,FiNd ThE pErSoN yOu UsEd To Be Or LoSe tHaT pErSoN cOmPlEtLy ::::....

Slušam pjesme, stihovi me razaraju, rastužuju, no ne mogu si pomoći. Neke si stvari jednostavno ne mogu izbaciti iz glave. Mnogo misli mi se vrti po glavi, ne mogu se usredotočiti na ništa. ...
Gledam ove svoje blog zapise i žalosno je da se sve vrti oko Njega. Stvarno žalosno. Ako nisam u teškoj depri ili užasno tužna i nostalgična, ne pišem ništa....
Kao da sam ja jednostavno nestala onog trenutka kad je On ušao u moj život. I od tada sve ide sa goreg na gore. Strašno. Kao da je on najbitinja osoba u mom životu.

Image Hosted by ImageShack.us


Ali realno... od kad je počela era sa Njim negdje u cijeloj toj zbrci sam zaboravila tko sam ja.
Prije Njega mislim da nisam ni razmišljala o tome da toleriram laž, da opraštam nevjeru, da gutam sve te pričice koje mi je servirao, a s njim ... kao da je sve to postalo svakodnevica... Uz doručak oprost za laž, uz ručak salata začinjena suzama zbog prevare... kad se prisjetim sebe u to vrijeme,zapitam se gdje sam se bila izgubila..ali sad-barem mislin-... da se polaganim,ali sigurnim koracima vračam sebi.... sad nakon svega što se zbilo -ni suza ni boli više nema…valjda sam sve do sad isplakala, izvrištala, pretrpjela... pa sad više nemam što....kao da je u svemu tome on jednostavno nestao,toliko me razočarao i sad me ne zanima previše šta mi ima za reći i šta on želi...toliko me iznevjerio, igrao se sa mnom i radio budalu od mene, da je valjda sad taj osigurač pregorio i iskreno ne bi ga htjela mijenjati.... toliko se puta zapitam....
...Zašto sam ga ikad morala upoznati i zavoljeti?! .............
...Zašto nije otišao svojim putem prije nego su ga moje oči ikad vidjele!? ..............
...Zašto sam potratila svoje vrime na nekoga kome ne značim ništa... baš ništa... .............

Dala bih sve samo da mogu biti kao on... osoba koja laže, vara, skriva, slama srca kao da su od stakla i smije se dok to radi..
Kažu da je ljubav bol. Pa onda je ova moja bila prava. Ovoliko boli mi je bilo dosta,više ne želim..hvala ti NAJDRAŽI,ali zaista ne želim...dosta je bilo...
...zaista ne razumijem tu hladnoću oko tebe..i mrzim taj osjećaj da ti je sve svejedno i da te ništa ne dira, da na ovom svijetu tebi ništa nije važnije od onog što tebi treba i laska....

Image Hosted by ImageShack.us


...dok smo bili zajedno bio mi je dovoljan samo jedan tvoj dodir da svaka točka na mom tijelu zatreperi..zbog tebe sam imala leptiriće u trbuhu..zbog tebe sam se smijala i kad nisam imala razloga..i iako sam znala da kad jednom lažeš da nikad ne prestaneš, ja sam se nadala..........nikad ne zaboravi da ja tebe poznajem,al onako istinski,duboko..poznajem te u dušu...i tada sam znala da nešto nije u redu..osjećala sam to..jer te poznajem...znam što svaki tvoj osmjeh znači, znam što svakim pokretom tijela želiš reči....znam te..i to je jedino ono dobro što mi nitko nikad neće oduzeti,jer unatoč svemu,negdje duboko ispod,ti si zaista ona osoba koju ja znam,iako se takvim ne prikazuješ...zbog svega toga katkad poželim da osjetiš bol koju si meni nanio svojim neodgovornim ponašanjem...poželim da ti jednog dana presudi neka koja će imati hrabrosti tretirati te jednako kako si ti tretirao mene i sve ostale koje su bile toliko glupe i naivne da povjeruju tvojim lažima..poželim da jednog dana osjetiš kako je to kad osoba koja te nekad cjenila sada jedva smatra osobom vrijednom poštovanja..to katkad poželim samo zato da se prisjetiš osobe kakva si zapravo,samo zbog toga.....da se prisjetiš tko si ti istinski....a ja..JA..JA TI U TOM neću pomoć,ali znam da češ me se sjetit jednom,a ja....ja.....šutjet ću koliko god da treba, a onog dana kad budeš od mene očekivao oprost i milost...neću ti ih dati...

Image Hosted by ImageShack.us


Jednom kad noć ukrade nebu
Sve sto si voljela na njemu
Bit ce ti zao, bit ce ti zao
Sto nisam tu, ruke pamte
Samo ljubav najbolju

Jednom kad usne ne budu htjele
U strancu utjehu traziti
Suze ce srcu sapnuti da je pogrješilo
Jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo.

Ne razumijem kako može biti tako okrutan prema nekome tko je bio uz njega kad su mu sve druge i drugi okrenuli leđa..ne razumim zar je tako teško bilo-TADA- kad mi je to bilo bitno-ma samo mi se obratit ,reč mi nešto.....TADA....jer sad mi ništa od njega nije bitno..prekasno je za sve,a i više me to ne zanima...previše je vremena prošlo od toga svega...vjerovala sam mu sve laži koje mi je govorio...u sve sam vjerovala,tako naivno i glupo...jeli me zaista gledao u oči nebrojeno mnogo puta i sa osmjehom na licu lagao?!?! Zar netko može biti sposoban za nešto takvo?!?! I danas kad „sjedi ispred mene“ i gleda me svojim zelenim očima zapitam se to.....“jeli te oči i danas nešto skrivaju,jeli još uvijek nešto ima?!?

Image Hosted by ImageShack.us


Voljela bih da sam imala hrabrosti reći mu:
Mrzim te jer ti nije bilo stalo,mrzim te jer si mi lagao,mrzim te jer si gad,
Mrzim te jer mi je toliko DUGO stalo - iako znam da nisi toga vrijedan,mrzim te jer pišem ovaj blog samo zbog tebe-jer je ovo još jedino mjesto na kojem te spominjem...mrzim te jer sam bila tu za tebe,a ti ni sa svim tim nisi bio zadovoljan nego si tražio u njoj nešto drugo....
E pa znaš šta?!? Iskreno(da kakvo čudo,ljudi čak mogu i iskreni bit,hm,možeš li to zamilsit)ali zaista iskreno od srca se nadam da si to nešto u njoj i našao,nadam se da je ta jedna jeb** noć vridila ovoga,nadan se da nikad nisi požalia...i da si zaboravia na mene i sve to zajedno-brzo...stvarno bi tila da je tako bilo....ne pitaj zašto,jednostavno zato....

Image Hosted by ImageShack.us


Ostavi me na miru da živim u samoći, kad ti ne znaš cijeniti ono što ti dajem...ostavi me,bez tih čudnih pogleda,bez tih znakova,ponašaj se kao da ti je svejdno i bit će mi lakše,a ne ovako..kad mi svakim pogledom pokušaješ reć da ti je žao,pokušaješ nešto...jer ja to vidim,ja to znam...ali iako me takne svaki put taj tvoj pogled..nije me više briga..jer od mene VIŠE nečeš dobiti ništa...s vremenom čak ni pogled......

Nisam nikad mislila da mi je suđeno da me gaze, ali cijeli život sam otirač za druge..kad bi barem mogla vratiti vrijeme....možda ga ne bi ni pogledala..
..nikad nisam žalila ni za jednom svojom odlukom,i obećala sam sebi da nikad ni neću..ali katkad se zapitam bili bilo bolje kad bih žalila što sam sebi ikad dozvolila da mi bude stalo,dozvolila da mi toliko znači već toliko vremena...

Image Hosted by ImageShack.us


Riječ ......Zbogom......
....mislila sam da nikad neću započeti ništa time, ali očito sam se prevarila...
I to gadno..rekli su mi da treba znati kad je gotovo, da treba biti jak-dići ruke od nečeg što tone bespovratno..pa tako i od nas..počeo si mi značiti više od prvog dana kad smo pošli,od tog dana kad je naš pogled po prvi put bio više od onog između dvoje prijatelja...počeo si mi značiti čim si mi onaj dan sve ono rekao....bojala sam se..srce mi je počelo lupati, koža mi se naježila, ni rečenicu nisam mogla složiti koliko si me smotao..
..nakon svega toga,tijekom svega toga...i kad nisi bio uz mene maštala sam o tebi, o nama i bio si tu..Onako kao i te večeri...

Kad je sve to propalo? Kad su počele laži, prijevare, muljanja,.....?..

...Iznevjerio si moje povjerenje, izigrao moju ljubav i sad me ostavio da sama liječim rane koje si ti napravio. ..
Pa evo ti par sitnica za koje si ti kriv:
- bila sam djevojka koja je vjerovala da su ljudi dobri - sad vjerujem i u to da je svaki čovjek gad na svoj način
- bila sam djevojka koja se nije bojala dati ti svu ljubav i pružiti ti sve što si htio - nikad više nikom neću pružiti išta od ljubavi što imam,bojat ću se pružit ju nekom,nju kao i svoje povjerenje
- bila sam nasmijana, vedra i vesela - uništio si sve to, mjesecima poslije svega danima sam plakala sama u sobi, noćima nisam spavala, ni jela nisam, ma samo sam disala..ništa više....
- bila sam potpuna osoba uz tebe – nakon svega,nakon tolikog razočaranja izgubila sam sebe...a sad me nema ni pola..
Voljela bih da ti mogu reći da ti ne zamjeram ništa i da sam ti sve oprostila.
Oprostila sam ti to što si me varao, oprostila sam ti to što si me lagao, oprostila sam ti to što me nisi volio, al ti nikad neću oprostiti nijednu suzu koju sam isplakala i to SAMO ZATO jer mi je bilo stalo....nikad....
Image Hosted by ImageShack.us


Dobio si sve što sam ti mogla dati od prvog dana, al ti to nije davalo pravo da me gaziš i da se ponašaš kao da sam kanta za smeće.
Htjela sam ono najbolje,a ispalo je da ono što sam ja sanjala i mislila da je najbolje nije bilo ni blizu toga...ja i moji vječiti snovi..nikad se neću promjeniti...jer ja.... ja....

...ja sam navikla na glupe pjesmice u pola noći samo da ti netko da do znanja da misli na tebe...navikla sam na ružice bez veze samo da ti netko pokaže koliko mu značiš, a ne da se tako nešto dogodi samo kad nekom kažeš
navikla sam dijeliti i dobro i loše, a ne da me se gura svaki put kad postanemo bliži...navikla sam na istinu, vjernost, povjerenje, na glupe razgovore bez svrhe i razloga...navikla da šutim, a da netko zna što mislim...
Ali nema veze..polako se navikavam i na to da sam nekome NIŠTA...
Image Hosted by ImageShack.us

Jer iako svakim danom pokušavam ne misliti na tebe,ne ide mi baš..jer ti si tu,ponovo te viđam svaki dan..ako te slučajno ne vidim...obavezno mi te neko spomene...Je li točno da je nemoguće živjeti bez tebe?? ili samo to ja mislim...zašto se ovako ponašam...imala sam te kao što sam mogla imat i nekog drugog...ni u čemu nisi jedini..nisi poseban...ma zapravo sasvim si običan...a ja opet..jednostavno takva sam...znala sam da ti ne možeš volit..i opet sam sebe pustila k tebi....došla i do kraja ostala samo zbog tebe...i evo ogorčena idem nazad... bez imalo srca..sve je ostalo kod tebe..sve sam zaboravila pokupiti..a TI....niti nisi nazvao da mi to vratiš...e samo da znaš nisi fer.....ali........ ..... ...... ............ .......... ........ ma zaboravi....

Vidit ćemo se mi još...tada ćeš shvatiti šta si izgubio....Bit će ti žao...al bit će KASNO!!!

Ja znam da svega toga nisi vrijedan-NIJE VRIJEDAN,znam da moran krenut dalje,znam i da ga zaboravljam,i znam da je to sve zapravo lako reći..znam i da će sve to proć s vremenom,upoznat ću nove ljude i doći će onaj koji zaslužuje tu ljubav..a On...
...on će na kraju biti sam sebi dovoljna kazna kao i Ona koja bude s njim..JA TO NE ZASLUŽUJEM , ON MENE NE ZASLUŽUJE-znam sve to,svi mi to govore...i ja ZAISTA i dem dalje i ne želim gubiti vrijeme koje mi nitko neće moći vratiti...najbolja osveta će mu ziasta biti moje nasmijano lice i povratak u ljepotu života,ovog koji sad živim,povratak životu u sadašnjosti,ostavljajući onu želju za životom u prošlosti daleko od sebe.....ja to mogu i ja to hoću.....


00:35 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 19.04.2008.

Nek loše krene i ne ide,razvučem osmjeh i briga me...jer..mogu sama ti si me naučio-klošar i dama nemogu zajedno.. :)

„Ko svaka zvijezda idem kraju svom,snage sam svoje potrošila već,i neću laži s nekim novim snom jer gazio si svaku svoju riječ.....“
...Svaki put kad želim nešto započet pisat.... ima nešto šta želim reć... tj napisat ... al shvatim da šta god napisala nema smisla.... jer u zadnje vrijeme ništa mi nema smisla.... tako da ne znam....zbunjena sam... zapravo... nikad nisam imala taj dar.... mislim... za napisat neke lijepe rečenice.... nikad ne znam ući u dubinu nečega.... imam sve u glavi.... al riječima nikad ne znam reč toliko dobro kao što mislim,svaki tekst koji napišem i nakon toga ga pročitam iznova mi se čini kao da nisan uspila reć sve što sam mislila....
Image Hosted by ImageShack.us

…hmm...ma neznan…..nije ni bitno……ahh…još jedan dan pun sjete…evo pada noć već polagano… promatram ju kroz prozor…tamna noć,mjesec na nebu,vani kiša lije…nije da ju volim, al` volim kad pada navečer…samo bi sjedila pred prozorom, šćućurila se, pokrila dekicom i gledala ju kako pada..tako je prolazna,kao da se pojavi samo kad ju nešto boli,i onda kad “isplače”sve svoje suze koje drži u sebi dugo vremena,vrati se natrag i trudi se tamo ostati jako dugo...kao da pada taj jedan,dva dana...(katkad tako tiho i neprimjetno za sve druge,a ponekad tako glasno jer to ne može držati u sebi više)...samo zato da već drugi dan,već nekoliko sati nakon velikog pljuska pruži priliku suncu da zasja na nebu i obasjava sljedeće dane...da ono bude kao osmjeh koji nas čini sretnijima....da ono bude ona “duga” koja se pojavi poslije svake kiše…
Image Hosted by ImageShack.us

….Stalno se vraćam u prošlost, u sjećanje,nadajući da će mi to donijeti mir i snagu da izdržim u ovom svjetu tuge u kojem za mene nema mjesta….ali to mi zapravo donosi bol, nespokoj…netko je jednostavno rođen da ima sve, a netko da nema ništa…jednom davno sam pročitala: “Ponekad dobiješ što želiš, ponekad dobiješ što trebaš, ponekad dobiješ što dobiješ." – i jednostavno je stvarnost baš takva...svi oko mene daju savjete, svi znaju odgovore za tuđe probleme…a svoje neznaju rješiti…i sama sam ponekad takva…uvjek spremna pomoći drugima,ali sebi neznan pomoći....ponekad se osjećam kao višak ovdje gdje sam sad,htjela bih živjet u svom skrivenom svijetu,gdje je sve baš kako treba bit,ali to je nemoguće i baš zbog toga u ovom svijetu sam si stvorila taj svoj skriveni svijet...to su jednostavno neki trenutci ili mjesta kad se;gdje se oslobodim svih napetosti..jednostavno postoji to vrijeme kad svaki čovjek mora bit sam.. da se tada ne bi iskalio na nekom tko nije nimalo kriv.....bez toga ne bismo mogli biti sretni...to je ono samo naše mjesto,naš savršeni svijet, ljuljačka na kojoj svakim trenom sve postaje ljepše, naš oblak iz snova na kojem odlutamo daleko od svih problema koji nas muče...jedino mjesto na kojem nam ružičaste naočale stoje baš savršeno...možda dok mislima lutamo u tom svijetu –se naši problemi neće rješiti, možda se ni nećemo osjećati jačim osobama,ali nije u tome bit..možda snagu koju nikada nismo ni imali,nemožemo ni povratiti,ali ju možemo steći,samo trebamo naći nešto od kud ju možemo crpiti... vjerujuć u sebe to možemo.. jer svi možemo biti sami,ali u isto vrijeme i sretni....
…neuzvraćena ljubav boli, ali ako ju nikad ne iskusimo, nećemo ni znati iskreno voljeti... „ako nekoga voliš pusti ga da ode, ako se jednom vrati, zauvijek je tvoj, a ako se više nikad ne vrati, nije ti ni pripadao...”
….sigurna sam da ja nisam JEDINA koja živi u prošlosti,i koja hoće ono što je davno izgubila..al jbg.....šta sad?!?...pa sretno mu bilo..s vremena na vrijeme boli,boli ta stara ljubav..al vrijeme prolazi i liječi sve rane.. liječi,al bol se vrati..i opet ona dobra stara depra....”slomljeno srce je onoliko slomljeno koliko ti to želiš,i bol ide onoliko duboko dokle ti dozvoliš!!”..ja sam davno dozvolila da ta bol ode preduboko..ali se zato sad svim silama trudim da to ispravim, da zaboravim,i ide mi,napokon......na kraju svega mi nije ža zbog ničega....ali nikome neću dopustit da gazi po meni više nikad..nikad…
...i ne bi složila sa onim da vrijeme ponekad ipak i ne donosi zaborav..nije važno koliko će proći, nije važno budu li to dani, mjeseci ili pak godine..sve jednom prođe i postane samo sjećanje, dobro ili loše..ali samo sjećanje..ne smijemo-NEĆU- posustat,a ni odustat, prelipo je vrime, život se budi-probudit ću se i ja..trudit ću se svim silama i uspijet ću...ipak ne kažu bez razloga da je ljubav među teškim stvarima najteža..a opet,što je život bez sjaja ljubavi? Na kraju bi mogli reći da ljubav vječna tajna,a život je rizik…rizik kojeg treba prihvatiti sa svim njegovim lošim i dobrim stranama,sa porazima i pobjedama…
Image Hosted by ImageShack.us

....svaki put iznova moja razmišljanja me tjeraju da ovo pišem...i uvjek pišući pokušavam ostati hladna u srcu,da ne zaplačem BAŠ ZATO jer neke stvari JOŠ bole...ali najgore je u sebi skupljati...prije bi skupljala u sebi, a onda bi prijateljici na ramenu plakala...a sad je nekako drukčije..iako ga i dalje u svakom dodiru tražim ili barem pokušajem pronaći i osjetiti barem djelić onog što smo imali ...iako često pomislim na njega...sjetim se i kad je prvi put prošao pokraj mene,kad mi je prvi put pružio ruku, uputio riječ...sjetim se njegovog prvog zagrljaja,i njegove prve poruke...sjetim se svoje prve suze i naše prve,ali i zadnje svađe...i kad se na kraju sjetim njegovog poljupca i pogleda i svih onih riječi.. jednostavno je gotovo...suze krenu i ne prestaju...
...ali ne želim to..jer svaki put i svaki susret ili pogled s njim vraća me nedovršenoj prošlosti...ali znam da život ide dalje htjeli mi to ili ne i moramo se pomiriti jednom s tim da nećemo uvijek imati sve...jednostavno nećemo,ali uspomene ostaju..znam da tako ne treba biti...ali katkad kad razmišljam ili pričam o svemu, osjećam kao da je njegov lik,ma samo to ime IVAN postalo "isfurano"?!? ..ma neznam ni sama više...što radim, ni zašto.....
....držim u sebi,i kad puknem pokušam to zadržati u sebi i skrenuti misli...i uspijeva mi ...možda jer nije to to više..samo želim zaboraviti,potisnuti i postati bolja osoba...osoba sigurna u sebe i svoje JA...želim svom snagom...ali nekad možda nemamo snage za nove ljude, jer nas jedna jedina osoba toliko iscrpi.... dajemo joj sve.. a ona nas ostavlja bez ičega...nakon toga treba prvo skupiti sebe, a onda tek ići tražiti nove ljude....jer skupljajući sebe i tražeći nove ljude istovremeno, najprije povrijedimo njih (jer shvatimo da im ne možemo pružiti što bi trebali i što oni zavrijeđuju) a onda postanemo razočarani u sebe jer mislimo da više nikad nećemo biti sposobni voljeti.... NE.... to je zabluda.. ..treba prvo pronaći sebe,prije nego sretnemo nekoga novog... a dalje bi trebalo biti lako...
Image Hosted by ImageShack.us

.....i ja sama sam jedan dan super,a već drugi su mi potonule sve lađe ...no katkad imam osjećaj da nakon toliko ljudi koji su me povrijedili,postajem imuna na bol,a s dr.str.pazim,jako pazim.... kome poklanjam svoje povjerenje..jer kad tad opet će te neko povrijedit,ali nekako poslje toliko boli,poslije svega...kao da manje peče i boli...a možda je nekad i bolje osjećati tugu nego ne osjećati ništa...poslije te sjete i tuge u meni uvjek ostaje samo tišina...prošlo je toliko vremena od svega toga,ali kad se sve zbroji i oduzme zapravo ništa više nije isto kao prije....samo želim znati da i dalje dišem,želim osjetiti da sam i dalje živa i da još uvjek osjećam....najgore od svega je to što ja nemogu upravljat svojim osjećajima, mogu se ja truditi,ali to je ono najgore od svega,mi tu nemožemo ništa,jedino mi preostaje čekati da taj osjećaj nestane...svi smo mi krojači svojih života i kakav život si napravimo ,tako će nam i biti...sutra je još jedno novo juitro,još jedan nov početak..svako novo jutro se budim s istim mislila...budim se sa željom da tugu ostavljam postrani, jer mi osmjeh uvjek nudi više...i katkad mi uspjeva biti sretna,ali onako iskreno od srca sretna...jer.... ”..sve što je nekad bilo sasvim blizu,postaje sjećanje,to je priroda, to je istina...sve što je nekad bilo sasvim blizu, ponekad vrati se,to je prirodno, zar ne? to je istina, zar ne? ...”.....iako se ja trenutno osjećam kao zarobljenik svojih misli, zarobljena i u vremenu i prostoru...unatoč tome sve oko mene se kreće,mjenja,ide dalje..život teće dalje...i zbog toga si uvjek samo ponavljam BOL ĆE PROĆI...al JA ĆU I DALJE BITI TU..znam to..vjerujem u sebe.....i zbgo toga uvjek idem dalje,vjerujem da će i mojih pet minuta doći....
...znam i da postoji sreća,iako je meni u toj cijeloj priči pokazala ono svoje zlo lice.. uvijek kad pomislim da je i mene dotakla,ona je brzinom munje i otišla...jesam li ja ta koja joj okreće svoja leđa ili me jednostavno neće...znam samo to da ono uvijek iznova prkosi svima i nanovo nam donosi bol ...ali unatoč tome što nikad ne pokazuje svoje tajanstveno lice... svi se moramo boriti za svoju sreću i to i onim zadnjim atomima snage...
„..ali vjerujem u novi dan dok ostajem sama u beskraju vremena...i bit ću tu prije svih jer ne postojim..i živjet ću na granici tvoje stvarnosti...dok ostajem sama u beskraju vremena...ja samo jedno znan da nekud odlazim i da ljubav sa tobom negdje nestaje...i neka postoje razlozi i neka prati me prst sudbine..prvi put odlazim bez pozdrava...da te zaboravim treba mi vremena...jer trag tvog poljupca još je na mojim usnama...
.....da te zaboravim treba mi vremena...
....da sada naučim se,šta svijetu poznato je, na sve bi odgovor dala,kad sve na svitu bi znala, na ljubav opet bi stala...ja nemogu da vjerujem više nikome na riječ,
jer lagat če me ubit će me ako nisu već, jer ljudi zovu,ja nečujem ih...a tišina strašno plaši me...jer bio si mi sve moje najbolje i moje najgore...jer bio si mi sve za šta živi se...a sad umire..ljubav kad prestane,ništa ne ostane....“..
Image Hosted by ImageShack.us

...nekog trebam ja,trebam nekoga da prestane boljeti,nekog trebam ja,trebam nekoga...tko će me voljeti.....crycry


23:10 | Komentari (18) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.04.2008.

ELEMENTAL - LADICE....

rolleyesevo ova pisma je samo jedan mali nastavak na moj prošli posta...pisma je prelipa i ima predivne riči...samo toliko...rolleyes

Image Hosted by ImageShack.us

Htjela bi pamtit samo sretne dane, nisam glupa,
Al dolaze u paru, loši i dobri skupa
U glavi nemam mjesta za sve detalje
zato pamtim bitne, izbacujem manje.
Pobjeda je bilo malo, porazi pretegnu
Kao kamen povuku, kao žica stegnu,
Žene su čudne, pa i kada nam krene
Volimo biti jadne, unesrećene.
Ja protiv prirode, odbacujem memorije
Selektivni reset, da budem za pet.
Puštam pauzu, stišćem play
Mm… Bit ću okay

Misli te kazne kad si sam pa te zavrte kao vrtlog
nosim nasmijanu masku, a plačem ispod
Moje lice nije lijepo, al moje lice je moje
s ožiljcima od poraza koji mi ne stoje.
Puna sam rezova, prekida i pogrešaka
Rabljena, voljena, ponekad iskorištena,
Sunce je reklo doći, moram ga dočekati spremna
Mjesec nije loš, al bez sunca sam izgubljena
Sutra, bit ću nova, smiješim se tome
I pjesme će bit sretnije, nada zadnja tone
Puštam pauzu, stišćem play
Mm… Bit ću okay.



Refren:

U ladice svoje, ja stavit ću sve
pirove pobjede, stare otrcane
neka ostanu zaključane.

Na police nove, ja stavit ću sve
ponosne pobjede, nove, svjetlucave
i još napravit mjesta, za nove…


U ladice svoje, ja stavit ću sve
pirove pobjede, stare otrcane
neka ostanu zaključane.

Na police nove, ja stavit ću sve
ponosne pobjede, nove, svjetlucave
i još napravit mjesta, tako je.


21:47 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 06.04.2008.

Sve sto je bilo od nas...postaje zvjezdani prah...jer ja ne dijelim ništa, želim sve ili ništa...mrvice podjeli onima koji ih zaslužuju...

Evo još jedan dan prolazi….danas san nekako sjetna cili dan..i slušan jednu predivnu pismu ("stvari lagane") i jedostavno san morala napisat nešto,negdi se ispuvat...

Image Hosted by ImageShack.us


...iman neki osjećaj ko da se svaka noć,ko da se ova noć skriva u mojoj zadnjoj želji.....htjela bih da mi netko nešto reče..da mi TI koji si dio svih mojih postova slučajno ili namjerno..neznam ni sama više...da mi nešto kažeš...tako bih htjela čarobni štapić...bilo šta..samo jednom......ti.....
....... još jednom... ma samo još jednom... sve te snove sa mnom podijeli... šapni mi tiho... najtišom riječi... da nisam uzalud maštala o sreći... šapni da me se ponekad sjetiš s osmjehom na licu... da češ me pamtiti... reci da sve boje sjaj ne gube u ovoj tamnoj noći... reci... ili budi tiho..ili ostani tiho... ili ne govori ništa...kao uvijek... skrij se u svojoj sjeni... i ja ću bit sve tiša... razmaknute niti... pokidanog čvora... jekom ti govore... da prolazi me sjeta... jer ja nemam snage podilazit ti... mrzi me do bola, mrzi ako hoćeš... ali ja tebe ne mogu,ma koliko se trudila,ma koliko si me povrijedio....sve će bit bolje bolje...... idi nekoj drugoj ako ti je želja... ja neću dati da mi uzmeš... zadnju kap veselja... jer već dugo ionako... tjeraš me od sebe... misleći u svakom trenu sebićno na sebe... zar se zbilja nadaš da sam kao druge... da me slomit mogu te male... sitne tuge... sve me to ojača... znao si i prije... iza svake suze, poljubac se krije... Nebo zna da nisam prevarila tvoje srce... ono će mi jednom vratit moje sunce... ali ne!!! .... to nisi ti... ne nadaj se uzalud vjetre... ukrotit tebe ne bi mogle ni nebeske siluete... idi svojim putem... ja ću svojim poći... samo jedno te molim... ne dolazi mi pred oči kad bude prekasno...već je prekasno za sve... sam si kriv što gubiš... tako si i htio... jedno ti oprostit neću... lagati mi nisi smio...

Image Hosted by ImageShack.us


nemoj mi uputiti više niti jedan pogled, čak i ako bi smio...svaki tvoj pogled, samo nove uspomene piše i tiho, nečujno urezuje tvoje ime u neke moje još neodređene stihove, a ja nisam sigurna jesi toga vrijedan...ne budi moje nade,odavno umrle...ponašaj se i dalje kao da ne postojim i kao što si do sada mogao, nastavi gledati KROZ mene, u nedogled, iako stojim tu ispred tebe...nemoj me uopće gledati, i potroši svoje poglede na one druge, na one što se znaju smješkat iako ni same ne znaju čemu,na one koje od svega naprave neku važnu temu, na one izgubljene u beskraju, što ne znaju za samoću, na one što se trude uvijek biti našminkane i izgledati savršeno, na one kojih se sve tiče, a tako malo znaju...gledaj njih, zaboravi mene, klinku, ja nisam takva..niti takva mogu biti..ja sam iz neke potpuno druge priče..i nemoj mi uputiti više niti jedan osmijeh..jedan je dosta..pomislit ću da u tom novom još nešto piše, i bojim se izazvat ću podsmijeh kod onih kojih se sve tiče..u meni se rodi ista želja koja klija, izvija se, raste, cvjeta i trudi da dođe do neba i nemoguće preraste...ja sam za tebe samo drhtaj jednog trena, samo kap rose opijena jutarnjom vlagom i neizrecivo malo perce istine u tvom svijetu laži...na kraju krajeva ti ideš od jedne do druge, vraćaš se kad ti odgovara, a opet ja sam za tebe ništa..samo si želio da budem tu kada ti to želiš..hmm.... da budem nestvarna kao morska pjena od koje sam zbog tebe postala napravljena..i na kraju se razbijem o hridi kao pjenušavi val i nestanem u beskraju mora kao da me nikad nije ni bilo...

Image Hosted by ImageShack.us


...sve što mi je ostalo od nas,samo su oni rjetki trenutci uhvaćeni u objektiv mojih sjećanja...trenutci koji će me pratiti kroz vječnost… trenutci koji se kao mreže isprepliću do beskraja...i koliko god se trudila zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene potajice to ne želi...ne želi zaboraviti tebe… U svakom mom pogledu, u svakoj pjesmi čujem melodiju tvog bića, u dodiru osjećam tvojuprisutnost…pitam se hoću li ikada zaboraviti...zaboraviti moje nedosanjane snove… Ne! Nikada neću zaboraviti, često sa suzom na licu govorim sama sebi… jer ne želim zaoboraviti,ali ŽELIM PREBOLITI,napokon to želim..i napokon mi uspjeva to....iako je sve ostalo tako nedorečeno; ljubav, osjećaji, pa čak i ove rečenice što pišem...kako zaboraviti pogled, oči koje su me sa sigurnošću gledale, dodire, usne koje su me ljubile… možda je sve to bila iluzija, samo način na koji sam ga gledala…na ta pitanja nemam odgovora...često se pitam je li moglo biti drugačije, bez patnje, boli i gorčine. I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici života? Je li moja uloga da nikada ne zaboravim što smo imali, a uništili..što je uništio? To je vjerojatno moj križ koji sam osuđena nositi. Nije li to pakao na zemlji? Može li što biti gore od toga? Ne imati kamo usmjeriti svoje osjećaje… Toliko toga čuvam u sebi..kada bih si bar mogla priznati što,ni sama to neznam... kad bi barem sve bilo jednostavno....nažalost je stvarnost drukčija, ovaj svijet je jesen, zamalo pa zima, hladan i okrutan, s druge strane tako proljetan,svjež i topao....
...A što je zapravo ljubav i gdje je ona nestala? Je li to onaj osjećaj kada nekoga volimo i želimo ga kraj sebe unatoč svemu, kada smo spremni oprostiti sve, zaboraviti, ljubiti… Ne znam. Možda je ljubav samo mit kojemu se nadamo, ali ja taj mit uistinu osjećam, to je mit koji raste u meni i ne da se zatomiti. Toliko je pitanja za koje nemam odgovore… Možda jednoga dana shvatim kako sve funkcionira. Svijet, ljubav, ljude, samu sebe pa i njega! NJEGA! Dotada ću se truditi preboliti...i dalje živjeti sječajući se trenutaka koji su samo naši i koje mi nitko ne može oduzeti…nadajuć se nekom novom tko će mi vratiti vjeru u ljubav......

Image Hosted by ImageShack.us


....i ne nije ovo još samo jedan tužan post o nesretnoj ljubavi.....ne..nije....samo pišem o svojim osjećajima i možda vam sve ovo izgleda jako tužno..možda izgleda jer me večeras kao i nebrojeno puta prije toga uvatila neka nostalgija..ali nije to ništa loše...sitnice me podsjete na neke lijepe stvari,pa moran otić negdi nasamo razmislit o svemu.....nakon toga si razmislin svaki put kako je život predivan i triba ić dalje...na kraju shvatim da nije sve tako sivo... moraju nam se i loše stvari događati...ničiji život nije savršen, zar ne..?? Da nema tih događaja...ne bi u životu naučili neke važne stvari...čudno je sve što se dešava oko nas...čudno je sve što nas okružuje...čudni su putevi Božji smijeh....
Svima nam kad tad pukne film i dosta nam je lažnih ljubavi, lažnog VOLIM TE, želimo da nas netko voli koliko i mi njega, da bude uz nas i nikad nas ne ostavi same... treba vremena, i to će proći... nisam ni ja drugačija i ja sam samo osoba,čovjek od krvi i mesa koji želi sve isto...ali što bih sad trebala...provesti život tražeći nekog takvog,ma ne....zašto?!?!?....prošla sam dosta toga i još ću, jer svi su dečki takvi.... imaju tebe, al im nikad nisi dovoljna...i to je jednostavno tako....sudbina će uplest svoje prste kad se najmanje nadate.....svaku bol,tugu,suzu,prekid..shvatite kao nešto novo.....

....ja...ja bih sve ovo....(iako s nostalgijom u srcu)...ja bih to što OSJEĆAM DA GA ZABORAVLJAM..mogla bih....to shvatiti na neki način kao novi početak...a ja volim nove početke....jer oni obećavaju nešto lijepo...nešto novo....
....počinjem živjeti svoj život na svoj poseban način.....uvijek sam se smatrala sasvim običnom curom,sa padovima i usponima.... i želim takva i ostati...
....više ne žudim za velikim promjenama.....više me ne zanima što drugi kažu.....i sad sam napokon zadovoljna sama sobom(koliko-tolikorolleyes)....kad se pogledam u ogledalo vidim da sam sretnija nego prije....nešto iznutra kao da se promjenilo....ja sam ja....vi ste vi....vi niste ja, niti sam ja vi....ja neću plesati kako vi svirate....ja ću plesati po glazbi koja svira u mom srcu....i točka....the end....that's my choice....možda je pogrešan, ali je moj.....kad bi pustila drugima da odlučuju,da upravljaju mojim životom..pa gdje bih dospjela??
Davno sam rekla...”ne sanjaj svoj život, nego živi svoje snove...always and forever...” i stvarno to je krilatica koja me vodi dalje kroz život...ovim istim putem...


21:27 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 16.03.2008.

Razmišljala sam..shvatila sam..odlučila sam!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
Razmišljala sam..pitate se o čemu!?!? vjerovatno nije ni teško pogoditi.. ma razmišljala sam o njemu i o životu opčenito... o tome kako mu nikad vjerovatno nije ni bilo dovoljno stalo da bismo bili zajedno...Sve lijepo što je rekao, bila je istina, ali to je lijepo kod njega dolazilo na mahove. Ili mu je bilo stalo ili ne?!? Nema sredine, nema malo, nema srednje, nema pola, nema stupnjeva, nema dosta, nema dovoljno.
Ljubav je toliko jednostavna. To je konstanta koja je ili nije. Nije stvar pa ti se sad sviđa, sutra više ne, a prekosutra je opet atraktivna. Ljubav je ljubav; ne dolazi na mahove, bljeskove, fleševe... tako je samo prvi put, poslije se razvija ili zauvijek stane.
A mislin da je njemu bilo stalo samo pri pomisli da bi me netko drugi mogao imati; kao da mu je nekakva ljubomora hranila ego.. Ja sam tvoja i/ili ničija. Ali kad sam bila njegova,kad je dobio što je htio,kad je sebi dokazao da može bit s menon... kad je ljubav postala mirna, „idilična“ i skladna, kao da mu više nije bilo stalo. Jer nije imao razloga voljeti. Zašto, kad sam ionako bila njegova-kad si je dokazao što je htio...
Koji put mi se čini da nikad nije ni znao što je ljubav, da ON ne zna voljeti, ali pritom ne mislin na mene. Već da on ne voli ni samog sebe, jer je očigledno da netko tko sebe poštuje i voli ne bi se mučio s nekim kao što sam bila ja. Ne bi lagao, pa poricao... Ne bi se vraćao, pa bježao.
Ljubav je ljubav. Jednostavna. Uz leptiriće u trbuhu, uz klecanje u koljenima, to su i pitanja i odgovori. Jednostavna pitanja i još jednostavniji odgovori.
Ljubav je ljubav, boli... A bol je ta koju možeš stupnjevati... Ali i ona i dalje boli, peče, prži, zatupljuje, lomi i razara... Dok ne umrtvi. I ostaje praznina, duboka i sama.
Sjetih se ružne strane onoga što smo imali, ovaj put sa smješkom. Jer danas jednostavno volim sve oko sebe. Jer ne analiziram svoju ljubav. Jer volim svakim djelom svoga srca, bezuvjetno i potpuno. Želim se buditi sretna... želim imati nekog zbog koga ću štedjeti, planirati, naučiti nove stvari.... želim imati nekoga s kim mogu otići na piće i pročitati novine. I u šutnji. U ljubavi.
To što mu možda nikad nije bilo stalo, to je njegovo pravo, njegova sudbina...

Razmišljala sam i tome kako ja prebrzo mijenjam raspoloženja...al samo ona loša- tuga, bijes, mržnja....pitam se jesam li ja stvarno bilo barem tad ona cura koja je osvojila njegovo srce ili tek samo neka zajeb*... što više razmišljam o svemu tome..sve više pitanja se pojavljuje....
ma ne treba to meni... predugo sam ja patila, vrijeme je da se krene u nove pobjede, ako ih ima u mom životu... ili sam životni gubitnik... vrijeme je da se ja pobrinem za svoju sreću... da nađem nekog ko će me istinski voljeti, a neću mu biti avantura dobra samo za večernji izlazak....
jednostavno je....i danas me boli...i sutra će me bolit,možda i za 3 mjeseca.. boli kad shvatiš da njegovo srce nije nikad bilo tvoje..kad shvatiš da je sve ono što ste imali bila jedna velika laž?!?
...ali svi smo se opekli u ljubavi... Neki više puta,neki manje puta... Neki su odustali,neki nisu... A ja... Ja nikad nisam odustala... možda dijelom sebe... Mislim vjerujem ja da ljubav postoji, ali pitam se da li ću ikad moći voljeti svim srcem... jer jednostavno se ne mogu prepustiti,uvijek sam na oprezu,ne želim dopustiti da moje srce opet voli... Zato jer mi toliko treba da zacjeli ovaj put... I bojim se da će svaki put bit gore..
... ali ja tako ne želim razmišljati, ja to neću dopustiti... Zato jer se nadam da ću jednog dana i ja zavoljeti... Opet... I da će neko isto tako zavoljeti i mene...
....Iako mi svi govore da zaboravim-to nije lako... Nije mi ni bilo lako skupiti sve one slomljene komadiće svog srca,a onda ih i vratiti na mjesto..zato jer jednostavno DO SADA nisam imala snage,vjere,ali ni hrabrosti...

...meni zapravo samo nedostaje ono nešto u meni,što je on budio,al ozbiljno,samo to...i nedostaje mi...jer sve što sam tražila bio je samo oproštaj i zadnji poljubac,ništa drugo tad mi nije bilo važno,samo to... ali on to nikad nije mogao, a ni neće to shvatit...

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala

Jednostavno sam postala svjesna toga da je to bilo, ali i PROŠLO, da se to nikad NEĆE ponoviti (jer mu ja to neću dopustit), da se on nikad neće promjeniti ( ili možda hoće,ali prekasno), da nikad neće shvatit da nisam tražila ni očekivala puno, da me izgubio i da drugu šansu neće imat...
Postala sam svjesna da je život kratak i da nema smisla da se ka` hrčak neprestano vrtim u krug,svaki dan iznova, nema smisla da mi nešto postane rutina...jednostavno nema...
Život nije crn,a nije ni bijel..upravo je takav..i nikad nije crno bijelo...život zato i je lijep jer je nepredvidiv...ono što nam se čini nemoguće u jednom trenutku se toliko promijeni da se čak i snovi počnu ostvarivati..u život od sreće do tuge toliko je malen korak...tako tanka granica...pored svih misterija na svijetu..život je najveća..nekada ga jednostavno ne možeš shvatiti... ne znaš što će se dogoditi... sve je nepredvidivo... ali ga možeš učiniti ljepšim... živeći ga onako kao što ti želiš...
.. nekad siv, nekad šaren, pun uspona i padova, pun smijeha i suza, sve je to život..a na nama je da ga prihvatimo i proživimo najbolje što možemo...
...I kad pogledam unazad...da moram ponovno proživjeti u životu sve što sam dosad proživjela…. …plakala bi…a opet bi se smijala… …bila bi tužna…a opet jako sretna… …bila bi tako djetinjasta i zaigrana, a opet zrela i odrasla…...bila bi tako brbljava…a opet tako šutljiva… ...bila bi djevojka koja teško prašta, a opet tako lako zaboravlja neke stvari…...nebi žalila za nekim stvarima za koje sam onda žalila…
...osjećala bi se usamljeno, a opet tako voljeno ...sjećala bi se trenutaka koji su mi značili, koji mi još uvijek znače, trenutaka u kojima sam ostala bez daha…svakakvih trenutaka….jer nijedan trenutak nije isti nego onaj prošli. Svaki je uvijek drugačiji, uvijek malkice bolniji ili sretniji… …zašto u trenutku tuge nebi bila sretna?…zašto u napadu panike nebi bila smirena i postupala pametno? …zašto u trenutku mržnje nebi voljela?
…zašto se u trenutku bijesa nebi smijala?…zašto u trenutku bolesti nebi bila zdrava?
..neznan zašto,ali jednostavno ništa ne bih mjenjala, iz svega sam..iz svega ĆU uvijek izvuć neku pouku...

..Zašto ste svi vi ponekad takvi kakva i ja? (Tako različiti – a opet tako slični)...
....jednostavan je odgovor na to sve,na sva životna pitanja....

„ .... POKAŽI BRIGU: za svijet, za život, za ljude, za sebe…
VOLI: sebe, svoju obitelj, svijet, učenje, život..
BORI SE: za svoje stavove, za ostvarenje ciljeva, za dobrotu, za iskrenost, za bolji
svijet…
Ljuljaj čamac – ne dopusti da čamac ljulja tebe!

Budi poput stijene! OSTANI ZAPAMĆEN/A.....“....


00:02 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 09.03.2008.

..pokušaj ne razmišljati zašto,samo se prisjeti...prisjeti se onoga što je najmanje bolno..ono što će pokazati da vrijeme ne može ubiti lijepe trenutke....

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamalaKako krenuti naprijed kada je vrijeme stalo onoga dana kad si za trenutak užitka „napustio“ ono sve naše i otišao njoj!? Iz dana u dan sve više mučim se,nada me napušta polako i polako tonem. Ne prestajem misliti o nama,a to me ubija. Ne mogu se zamisliti u tuđem naručju,kada me sve još podsjeća na tebe. Ne želim priznati da znam da više ne postojimo,jer još uvijek me proganja onaj divni osjećaj sreće. Još uvijek se tebe jako često sjetim,ali trudim se izdržati. Ne želim priznati sebi poraz, jer vjerujem da ja to mogu. Ljudi prolaze kroz moj život. Neki ostavljaju djeliće sebe,ali ogroman dio si ostavio ti. Oduvijek sam sanjala princa na bijelom konju...da-smiješno zar ne!?!? ...ja sam uvik živjela u svijetu mašte i kada si se pojavio,nikad nisam mislila da je moj princ stigao...nikad..ali baš zato mi i je bilo drago..jer sam pomislila da meni princ ni ne treba..da i izvan okvira snova...i izvan okvira mašte...zaista mogu pronaći nekoga..ko će biti „princ" ali samo za mene,samo u mojim očima...opet smiješno...eto.. nažalost nije dugo trajalo..san se brzo završio..raspršio u tisuće djelova..a ja sam se probudila... moj princ je otišao drugoj,i zbog toga više ne želim sanjati..bojim se snova..jer u zadnje vrijeme...u snovima te se prečesto sjetim..ali možda je to i dobro..jer ako su sjećanja sad prešla u snove...možda to znači da te stvarno zaboravljam...nadam se...ili možda opet zavaravam samu sebe?!?!?...sada je samo sjećanje ostalo od nas,i to je ono što me čini sretnom. Imala sam te bar na kratko,i učinio si me sretnom..sad idem dalje...i tražim onog koji će to napravit opet....zapravo ne tražim ga..vjerujem da će on pronaći mene.....vjerujem u sudbinu i da se sve događa s razlogom..i da će jednom sve doć na svoje i biti baš onako kako treba biti....stvarno vjerujem....jesam li opet samo glupa i gledam kroz moje „ružičaste naočale“ ili je to zaista tako!?!?
neznam...toliko je pitanja na koja nikad neću dobit odgovor,a želim ga i trebam ga....nema veze..tužna istina ne može zaliječiti slomljeno srce..samo riječi utjehe i nade...da,riječi su ovde premalo.....suludo je tražiti odgovore na neka pitanja..jer naposljetku odgovori znaju biti skriveni samo u jednoj osobi,samo u jednom djeliću trenutka,u jednom djeliću sekunde...samo u jednoj kapi koja se gubi u slapu...
...svijet je zapravo lijep,ali točno onoliko koliko si ti to u svojoj glavi zamisliš...zapravo mi uvijek sve prikazujemo gore nego što je...ali valjda smo jednostavno svi takvi....neznan...ali sad idem spavati..i znate što..iako u zadnje vrijeme u snovima se njega najčešće sjetim...idem sanjati..ali ne zbog njega...već samo zato jer se u vlastitim snovima osjećam zaštićeno...barem tamo me nitko ne može povrijediti..tamo sam zaštićena...laku noć svima..i nikad ne zaboravite sanjati....


23:00 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 08.03.2008.

Ljubav je poput nesreće, udari te, obori te, a potom preživiš ili ne.....

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
Nemoj se čudit, anđele
Što neću te prepoznati
Ako te sretnem
Bilo kad i bilo gdje
S tobom neću

Sad imaš moju riječ
Da neću ti olakšati
Ako zbog mene ćutiš ti
I sve što pričaš,
Samo govoriš u zid
Jer, s tobom neću

Jer, imali smo kad govoriti
I isplakat se i oprostiti
AL TI SI BIO SAM SEBI DOVOLJAN
Pa za čime žališ?
Nemam volje uvijek sve razumjeti
Stalno boriti se, a ne uspjeti
Ti ćeš uvijek biti SEBI DOVOLJAN
Za čim ću žaliti?
........

Ljubav se nikada ne moze naci tamo gdje je nema,niti sakriti tamo gde je ima,dobro je kad te svi vole pomalo,niko previse,a neko sasvim dovoljno...


Iman jedno pitanje???
ZAŠTO BOLE LIJEPA SJEĆANJA?!?!?!crycry


22:19 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 07.03.2008.

"...You've got to get yourself together, You've got stuck in a moment And now you can't get out of it...!

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
Bila je tako mlada...lijepa..
tog dana neko joj je srušio snove...
koračala je tiho..dugim beskrajnim ulicama,suze su joj lile niz lice..
pogledom u pod,pognute glave..izgledalo je kao da traži nešto tako malo...a ona je tražila samo mrvicu sreće...
bila je tako krhka..ljudi su se sa čuđenjem pitali zar neko uvijek nasmijan može plakati??
napokon se smirila...sjela je na usijanu kamenu ploču...zazvonio je telefon..zašto baš tada..kada se smirila...izgleda da je to bila samo igra sudbine..naime došla je poruka..baš od njega..tog pravog srcolomca... u poruci je glasilo: ''oprosti za sve''..počela je ponovo plakati,uspomene na njega boljele su...kao da su neizlječive...ostale su duboko urezane...negdje daleko..daleko...
suze su bile krupne...nije se imala na koga nasloniti..bila je sama...izgubljena...ne nije pred njih ispala tako krhka..odgovorila mu je na poruku u stilu “oprošteno ti je”....opet se digla i krenula je negdje...potonula je u zaborav jednim šapatom...''BILO JE LIJEPO DOK JE TRAJALO''


21:20 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 06.03.2008.

..mogli smo zajedno mi,mogli smo sve,ali nisi htio,o ne, O NE!!!!...

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
ostavljam suze...tamo negdje...sakrit ću ih...neka se malo odmore...podižem glavu i krečem naprijed...polako...hrabro...
ostavljam suze...ne želim ih više...hvala im za sve...želim smijeh...potražit ću ga...želim smijeh...sebi i drugima...ponosna...idem dalje...krečem iz početka...rađam se iz pepela...kao feniks...

nova ja...pokušat ću...ako padnem...opet ću iz početka...bez predaje...>


21:57 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 01.03.2008.

život je bol..život je nesreća...ali život je i radost...zašto da mrzimo sve ruže jer smo se ogrebli na jedna trn!?!?!...zašto da prestanemo sanjati,jer nam se jedan san nije ostvario...zašto!?!?

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala

i još san nešto tila reć....baš san prije par dana i jednoj prijateljici rekla...."uvik ja iden dalje,al uvik se nešto dogodi šta me vrati jedan korak unazad..al ne znači da ću zbog toga stat na pola puta-NE JA! unatoč tome život ide dalje,ma koliko boliko i teško bilo...ali mene to sve samo usporava,ali ne i zaustavlja!.."eto....samo san još to tila ostavit na ovin stranicama....ovde u mom malom kutku svemira.......
..."pobjeći nemože se od sudbine,sanjaj neke ljepše godine....svako ima svoje razloge i kad razlozi ne postoje..."

...samo jedna želja.............
............posljednji pogled.....
................suza na nasmiješenom licu...............neizrečene misli..................
......i .....
. ..........................oproštaj....


23:06 | Komentari (1) | Print | ^ |

....gdje je ta kap..što je prelila čašu..što te natjerala da odneseš..sve što sam volila,e tebe san volila....

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
eto moran nešto reć...ja njega zapravo nisan volila...možda bolje da rečen..nikad mu nisan rekla "volin te"..jednostavno nismo bili toliko dugo skupa da san mu to mogla reć...smatram da to nisu samo prazne riječi,da to nisu samo obične dvije riječi koje se govore reda radi..neznan..ne nisan ga volila...ali DA..bilo mi je stalo...užasno puno stalo..i još mi je..možda ne ko prije...ali da stalo mi je.....možda san ja samo tipični romatičar kako mi svi kažu..i sve gledan kroz ružičaste naočale..a možda je to zaista tako..možda život nije uvik tako strašan kakvim ga mi prikazujemo....jednostavno trebamo iz svega izvuć najbolje.....meni se kroz glavu vrti mnogo pitanja...na neka od njih..ma...nikad neću dobit odgovor? imam jedno pitanje-zašto mi živimo?!? nitko mi na to pitanje nemože odgovorit,ali jedini problem je što ona pitanja koja mene muče..svoj odogovor mogu naći..ali ja znam da ga nikad neće biti..i to me boli...ali nema veze.....možda bolje tako....jer ako bi odgovor dobila..možda bi tek onda žalila cili život za tim djelom svog života koji je mogao završiti na manje bolan način....možda je istina da šta manje znaš manje i boli..ali šta ako se cili život pitaš ako dogovor ne dobiješ!?!? što onda?? možda jednostavno ....TRAGAJUĆI ZA PRAVOM LJUBAVI,ČESTO TO ČINIMO GRČEVITO I SVOJA PREVELIKA OČEKIVANJA PRETVORIMO U NEOSTVARIVE SNOVE,ALI LJUBAV..ONA JE...zapravo.....USTVARI JE MEĐU NAMA,SAMO JE TREBA ISKOPATI ISPOD POVRŠINE....i to je cijela istina..samo moramo preboliti,zakopati to duboko...i kenuti dalje...i da ja PONOSNO i visoko dignute glave mogu priznat....da nisan tužna zbog njega..ne više nisan..to svima govorin već neko vrime..ali NE...nisu to samo puste riči kojima pokušajen uvjerit sebe,baš u to..ne nisu.....stvaron to mislin...sritna san..sritna jer živin,jer dišen ,jer iman obitelj koja me voli,tri prijateljice (ili možda bolje da kažen dvinono)koje me vole i koje volim...i da oko sebe iman hrpu ljudi kojima je stalo do mene i koji se za mene brinu..sritna san zbog toga....ali iskreno sritna....katkad me uvati nostalgija,tužna sjećanja...ali nisan ja tužna....ne više...to vrime je prošlo..to vrime kad bi me samo pomisao na njega mogla rasplakat.....ali život ide dalje..uvik to govorin...ali kad je to istina...koja je svrha da smo uvik na istom mistu i uvik plačemo i žalimo za istin stvarima..koja je svrha tog našeg života...pa moramo se sami potrudit da nešto prominjemo,da nešto krene nabolje....

iako se katkad osjećan ko da san rođeni gubitnik koji je u životu navika samo na poraze..stanen i razmislin.....ma možda i jesan
ROĐENA DA GUBIM...ALI ŽIVIM DA BIH POBIJEDILA!!!!!!.......

iman jedan život i on je samo moj.....i kaže se Nikad nemoj tražiti nešto savršeno da to zavoliš, jer bit ćeš u opasnosti da umreš bez ljubavi.Zato zavoli nešto što nije savršeno, i učini ga savršenim svojom ljubavi!"-e pa zašto ne?!? zašto to ne bi ostvarili....izgleda teško...e pa potrudit ću se da si olakšan..ma uostalom..zar mi triba jedn momak da bi bila sritna,ma zašto!?? jel to možda negdi zapisano....ja to nisan nigdi pročitala!!!
"Ne plači djevojko-ljubav će proći sama, ionako se sa njim mučiš već "godinama"...sad nema nikog da ti raspoloženje kvari i više prostora imaš za svoje stvari..."








22:28 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 28.02.2008.

samo idi već jednom...molim te..ostavi me...ne osvrći se....samo IDI :( :(

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
"..Ljubav ću svoju zaboravit... ovdje nitko za nju ne zna ovdje sam slobodna pisati. Ovdje ja sam kao sjena... dok šumorim kroz svoje stihove... dok pjesma postajem cijela... ti izvireš iz snova te melodije... i rastavljaš me na dva djela... na onaj koji te zanijekao već milijun puta i još će... i onaj koji te voli, bez tebe disati ne zna... onaj koji te zauvijek nosi ispod kože...
Ne pitaj me... Ja nemam ništa... Tek tišinu i bol u svojim grudima... Ne pitaj me... jer ja sam samo vjetar... izgubljena čežnja... puna nemira... Noću tiho tonem u vode boli... Noću tiho tonem u neostvarive sne... Idi... ne pitaj me ništa... idi i zaboravi me... Nebom nek se prospe tuga... ona ista što mi u očima sja... idi... ne pitaj me više ništa... kad znaš koliko mi je bilo stalo..kad znaš koliko me je boljelo.....samo idi....i one osvrći se ....kao i onog dana..ne trebaš se okrenut,ni u oči me pogledat..jer u njima više ništa nema...nema ni tebe.....ništa....samo tupa bol......ništa....i ne vraćaj se.....bit će lakše...ne daji mi lažne nade..iako je lijepo vidjeti da ni tebe nije svjedno..ja to ne želim...ne želim nadu..jer od nje nema ništa..svi samo kažu "nada umire posljednja"..e pa meni je dosta te glupe nade..moja je "umrla" i ne želim je natrag...barem ne onu koja se tebe tiče..dopustila san ti i previše...nesvjesno da..ali dopustila sam......ne više....možeš na koljenja past ispred mene grcajuči u suzama...i ja ti mogu oprostit,ali to je sve što više ikad od mene možeš dobiti....žao mi je..ali i ja iman ponos....možda on i nije tako dobra stvar..možda taj ponos ruši puno toga..ali više me nije briga..stalo mi je do tebe..i to puno..i ne sramim se to priznat...ali svoju si šansu dobia...i na jako glup način je izgubia...nema veze....nije više ni važno.....tako to uvik biva....ti meni više ne trebaš...mogu ja dalje sama...."preko trnja i kamenja,ali zaboravit ću te..."....ja mogu imat drugog momka....i to ong koji će me znat cjenit...onog koji poznaje što su to osjećaji...onog kojem neću bit samo lutka s kojom će se on poigratkad mu padne na pamet..ona koja će zbog njega učiniti sve,pa i izgubiti dugogodišnje prijateljstvo..misleći da je on toga vrijedan..ne više ,,više NIKAD...al znaš što..nije mi ža..ni jednog jedinog trenutka..dok je trajalo bilo je lijepo...a sad kad se osvrnen..ništ ne bi mjenjala...naučila san nešto iz toga svega....na kraju to uvik tako završi..one dobre odbacujemo,a one koji nas nisu vridni za njima plačemo...ah glupe li smo....ili da kažem...glupa li sam..nema veze..."SVE PROLAZI I TO PROĆI TE"..živim za dan...kad ću nazvat moju najbolju prijateljicu i reč joj da mi više nije stalo,da te još uvik pamtim..ali da NE...da mi više nije stalo....a doći će i taj dan..znam to.....i znaš šta....dosadilo mi je pisat o tebi..ni toa ti nisi vridan...čak ni toga..........SAMO IDI i ne vraćaj se..pa ni da me samo pogledaš...ako se vratiš ..prihvatit ću samo tvoje oprosti...ali to je sve...samo to i ništa više....iako ni toga nisi vrijedan...ali prihvatit ću...samo idi i NE OSVRĆI SE..doviđenja....ili možda bolje da kažem zbogom!?!?!.....idi već jednom..idi i ostavi me.......


23:06 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 27.02.2008.

NEGDJE NA KRAJU SJEĆANJA....

Image Hosted by ImageShack.us
By ricastamala
Sjećanja....nekada tako jako bole, nekada me čine sretnom, nekada nedefiniranom...ovisi o događajima i osobama kojih se sjećam.
Mnogo je stvari kojih se ne bih ni željela sjećati, iz jednostavnog razloga što ne zaslužuju mjesto tu u prirajku moga srca...tamo gdje moje uspomene spavaju. A ipak ih se sjećam, jer to je jače od mog razuma, jače od mene same i ne mogu se boriti protiv toga.

On - zna da više ne zaslužuje mjesto u mojim sjećanjima...On je svjestan da nije bio vrijedan niti jedne suze zbog njega prolivene, niti jedne tužne zore dočekane u bespuću uzdaha za njim, niti jednog sunčanog dana koji je za mene bio prepun sivila i oblaka - jer nije bio tu. Do tada nisam ni znala da ljubav tako boli, jer sam pod ljubavlju podrazumijevala - osmijeh, sjaj u oku, dušu koja ima krila i srce koje poskakuje od radosti u mojim grudima, jer on postoji. Uvjerio me da je to bila samo moja kriva slika ljubavi, vidjela sam lice ljubavi, ali ne i njeno naličje. Ne, ja nisam ni zaslužila da vidim naličje ljubavi - jer sam dala za tu ljubav sve, sve što sam imala, što sam mogla i znala, dala sam sebe....A sada od svega toga imam sjećanje...samo to...ali ne želim više čak ni to imati.

Sada želim iz moga sjećanja...obrisati kao gumicom taj dio moje prošlosti, obrisati njega - njegov lik, kosu, boju očiju, njegove usne, njegove ruke, boju njegovog glasa - želim obrisati sve. Ali, znam da se sa Delete ne briše baš sve...pa tako ni on.
Razum i srce su u ljubavi uvijek bila dva neprijatelja - nikad usaglašena u svojoj odluci, uvijek u vječitoj borbi jedno sa drugim...i bude onako kako mora biti. Predugo su moje zore mirisale na njega, predugo je bio stanovnik mog srca da bi nestao samo tako. Mada sam mislila kada mi je okrenuo leđa - da se tim završava baš sve. Ili sam htjela da bude tako?...Ali tako nije bilo. Ostao je još dugo u meni, u mojim nemirnim noćima, u svakoj zraci sunca koja se stidljivo kroz prozor uvlačila jutrom u moj krevet...i shvatam da se neke stvari ne mogu obrisati tako lako. Možemo samo naučiti vremenom da živimo s njima, kao sastavnim dijelom naših sjećanja..

Negdje na kraju mojih sjećanja, ostat će i on...kao i mnoge druge stvari kojih se sa suzom u oku prisjetim s vremena na vrijeme...i neka tamo ostane....Jer, opet se počinjem radovati suncu, svakom novom danu koji donosi ponešto novog u životu, opet kroz prozor moje duše vidim cvijeće...svih boja...i ponovo mu se radujem. Znam da za sve još imam vremena - sve vrijeme ovog svijeta je pred mojim očima, svi su mi putevi otvoreni...Krenut ću laganim koracima...diviti se cvijeću, poneki ubrati za svoju dušu...i krenuti jedinim pravim putem za koji znam - putem ljubavi...u neko ljepše sutra.

Zaključat ću škrinju sjećanja koja bole, zauvijek, nikada se neću tamo vratiti, jer toliko mi se toga otvara baš ovog trena, da ne želim više gubiti niti jednu sekundu vremena. Imam sunce u duši, zvijezde u očima, vrelinu pustinjskog pijeska u srcu - zar mi treba nešto više?

Sjećanja će postati prah pod mojim nogama, a svaki novi dan - razlog više da im se više nikada ne vratim...


22:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 26.02.2008.

posljednji zalazak sunca..jedna prelipa love story

Image Hosted by ImageShack.us


Dok maestral lagano provlaci svoje njezne prste kroz moju raspustenu kosu,
a sunce svojim posljednjim zrakama daje ruzicasti odsjaj mome licu, gledam u to more koje kao da gori pod plamenom velike uzarene kugle koja se polako gasi....opet ostajem bez teksta, opet me zalazak ostavlja bez rijeci....
A more...mrzim ga.... ono je krivo za sve, za svaku moju suzu, za svaki moj bolan krik, za svaku ranu koju cu nositi na dusi dok sam ziva.......
Sve je tako mirno i tiho, samo negdje sa sredine uvale dopire zvuk motora stare barke koji ne remeti taj mir vec se tako prirodno ukalpa u kasno jesenje predvecerje......
Naizgled sve je tako savrseno, to crveno more, taj maestral koji mi mrsi kosu, taj krik galeba i muzika barke....sve je kao iz bajke, romanticno.....ali daleko je od toga....
Opet gledam u more, i opet proklinjem svu njegovu dubinu, sirinu, predivnu modru boju, svako zivo bice kojemu je more dom...iako sam sa sve cetiri strane okruzena morem, zarobljena na otoku, mrzim ga a kad se samo sjetim koliko sam ga voljela, obozavala, bila u njemo bas onako kako bi se reklo «svoj na svome».....
Ali ne...zaklela sam se sama sebi da nikada vise moja stopala nece zapljuskivati valovi, da se moje tijelo nece presijavati u moru na mjesecini....nikada vise necu zaplivati tim modrim prostranstvom....nikada.....ne mogu...more je krivo jer te vise nemam.......otelo mi te..bilo je ljubomorno na sve sto smo imali, a imali smo previse, nesto vece od prijateljstva, nesto jace od ljubavi...imali smo ono o cemu neki ljudi mogu samo sanjati....
Bio si stariji dosta od mene, ali nikada nismo dopustili da godine stanu na put nasoj sreci, nasoj ljubavi....bio si mi ljubavnik, ljubav, ali prije svega prijatelj....
Znao si svaku moju pogresku, svaku moju laz, svaku moju prevaru, svaki moj grijeh, znao si sve o meni i nikada me zbog nicega nisi osudjivao.....sve sam ti govorila...znao si da nisi jedini u mome zivotu.da imam jos nekoga, znam da se nisi s time slagao ali si me pustio da radim sta me volja i da ti se svaki put vracam kada me slome tudje lazi, kada me dotuku bolne prevare, kada mi okrenu ledja i slome krila....bio si moja sigurna, najsigurnija luka, moje nebo i moj zrak...uvijek si bio za mene tu! Kada god sam te trebala, nikada ti nije bilo tesko prevaliti ni 300 kilometara da me dodjes utjesiti, poljubiti i uspavati u svome narucju.... a sada tko ce me sada tjesiti, tko ce me sada ljubiti, uspavljivati.....kome cu sada prolaziti prstima kroz plave uvojke, kome cu sad u ocima gledati dva jezera??? Kome???? Bože, zašto????? Zašto bas ti?
Nemogu, iako sam ti tisucu puta dala obecanje da necu plakati ako ti se sto desi, znas da nemogu zaustaviti suze! Nemoj se sada ljutiti na mene.....
Bila sam jos djevojcica kada sam te upoznala, imala sam 14 godina , a ti 24. iako je sad glupo odmah sam se zaljubila u tebe ali bila sam svjesna da sam obicna mulica kojoj su barbike i izlazak do 10 glavna preokupacija u zivotu...
Ali pricala sam s tobom, ispitivala te o svemu vezanom za ronjenje i dala ti obecanje da ces mene samo ti i nitko drugi uciti roniti...
Uvijek si se smijao mojim salama, glumio ozbiljnost dok sam plakala zbog razbijenog koljena.....ucio sa mnom matematiku kada sam zavrsila na popravnom, slusao moje tajne, sve sto sam ti pricala o «carobnom» prvom poljupcu....sjecam se kako sam svake godine jedva cekala pocetak ljeta da opet dodjes na otok, u svoju skolu ronjenja, da te mogu gledati cijeli dan.....
Bila sam zaljubljena u tebe, djecje iskreno...znala sam da ces biti moj, znala sam da ti nisam bas najobicnija klinka nego...neznam....bila sam ti posebna.
Imala sam skoro 18 godina kada sam prvi put osjetila tvoje usne na svojima....jos se sjecam tog dana, tj.te noci....
Tu noc me je jedan decko strasno povrijedio i cim sam dosla kuci, uzela sam odmah mobitel i nazvala tebe.iako je bilo 3 ujutro javio si se, dosao po mene i odvezao me na «nasu plazu»....sve sam ti ispricala, kako me je samo htio iskoristiti....pogledao si me svojim velikim plavim ocima i rekao: znas mala, strasno si se promjenila, nisi vise ona klinka koju zanima ronjenje, koju zanima koje su najkvalitetnije maske i peraje....ne zanimaju te vise dubine i morska bica..ne pricas vise o studiju oceanografije...sad se samo dotjerujes, gledas decke, razmisljas o tome da studiras hrvatski jezik...promjenila si se...postala si djevojka....neznam kada, sad sam toga postao svjestan. Znam te odkada si bila obicna klinka umusana sladoledom a sad si glavna macka ......ne mogu vjerovati da sam tek sad shvatio koliko si lijepa i koliko me pogadja svaka tvoja suza, svaka tvoja bol...
Sjedila sam i slusala ne vjerujuci svojim usima, moja najveca ljubav meni tako govori...... nisam znala sto da ti kazem, uvukla sam ti se u zagrljaj bas kao i onda kad sam bila «umusana sladoledom» ali taj zagrljaj nije bio onakav kakav si mi uvjek pruzao, cvrst, zastitnicki...sad je to bio zagrljaja muskarca kad grli zenu koju voli.......
Neznam u kojem trenutku, ali usne su nam se spojile, njezni poljupci su prerasli u vatrene...predala sam ti se, cijelom dusom, srcem i tijelom...bio si njezan...i nisi mogao vjerovati da si mi prvi....ali znam da si bio ponosan na to.....ne nisam se sramila niti bojala, znala sam da ces sutra opet biti tu, da ces opet biti moj....dani su nam prolazili kao u bajci....godinu dana smo bili jedno bice....i tada sam ja pocela sa svojim glupostima, varala sam te i priznavala ti to, svjesna da ti svaki put otkidam sve veci dio srca, da te polako ubijam s time....ali volio si me, oprastao mi...voljela sam i ja tebe i zato sam ti se uvijek vracala........tako nam je prosla jos jedna godina, koliko svadje toliko i ljubavi......sad se kajem, ali sto to sada tebi vrijedi kada te nema vise tu?? Sta ti vrijedi moje kajanje?? Ali kajem se i kajat cu se...zauvijek....
Prije tocno godinu dana sam te vidjela posljednji put u svome zivotu....
Da sam bar znala da cu te taj dan posljednji put poljubiti na rivi, posljednji put ubaciti tvoju masku u gumenjak, da ces me posljednji put podignuti u zagrljaj i baciti u more....e da sam znala, vjerovatno te nebi pustila da odes roniti, ili bi ja otisla sa tobom, poslala bih nekog sa tobom, nebi te pustila samog...nebi sigurno ostala u «centru» cekajuci tvoj povratak....
Ali ostala sam i cekala...i .............. sto sam docekala???? Tugu, bol, suze, patnju, rusenje svih svojih snova.........
Bilo je 15:00 kada si otisao, znala sam da ce se vratiti negdje oko 17:00 tako da sam ta dva sata provela zezejuci se sa nekim klincima na odbojkaskom igralistu...oko 17:00 sam otisla na rivu jer sam znala da ces onda doci, ali nisi dosao....nakon 15 minuta postala sam nervozna, digla sam cijelu paniku u «centru» ali su me svi smirivali govoreci kako na svjerovatno zezas i da ces sdoci svaki minut..ali minuti su prolazili i sat je otkucao 18:00 a ti jos nisi dosao...svi su se uspanicili, jer nikada nisi toliko kasnio, po 500 put sam okrenula broj tvoga mobitela ali nista...samo glupa zvonjava bez odgovora....
Prijatelji su sa drugim gumenjakom otisli te traziti, a ja sam ostala u centru cekajuci...cekajuci sta?????? Znala sam da se je dogodilo nesto strašno cim mi se prvi put nisi javio.....
Minuti su prolazili kao godine....mobitel ja nijemo sutio, a suze su klizile niz lice....kroz glavu su mi prolazile tvoje rijeci :» mala, obecaj mi da neces plakati ako mi se nekada nesto dogodi....nemoj prosipati bisere zbog jedne svinje kao sto sam ja» uvijek sam se smijala na tu tvoju zadnju recenicu, jer smo dobro znali i ti i ja da sam jedina svinja u vezi ja....i uvijek sam ti govorila da necu plakati jer si me mrzio oduvijek vidjeti uplakanu.....
Konacno oko 18:30 je zazvonio mob, tvoj frend mi je rekao da su nasli gumenjak i da je drugi frend zaronio da te trazi jer te nema na gliseru....
Odmah sam znala sta je, ali sam se nadala......
Oko 20:00 su dosli, i po njihovim licima sam vidjela o cemu se radi, dotrcala sam do njih, ali mi nisu dali da udjem na gumenjak.....pocela sam vristati, urlati, tresti se....morala sam te vidjeti jos jednom....vidjeli su da ne odustajem pa su me pustili...pogledala sam tvoje lice, plavo.....usne ljubicaste, bezzivotno tijelo...ljubila sam te hladne usne, milovala sam te zlatne uvojke, grlila te.........vristala.......suze su me gusile, snaga me je izdala...pala sam u nesvjest.....probudila sam se u svom krevetu i pogledala na stol, nasa slika u ronilackim odjelima kad sam imala 16, a ti 26 godina.....nisam bila svjesna da te nema vise...nisam se htjela pomiriti sa tim....
Tvoj sprovod je bio najgori dogadja moga zivota.......ne sjecam se previse svega jer su mi dali inekcije za smirenje, ali znam da sam dugo dugo poslije svih ostala na groblju, sklupcana na tvom grobu, grleci tvoju sliku.....i proklinjujuci more, boga, sudbinu........
Tada sam se zarekla da nikada vise necu krociti nogom u more....
Rekli su mi da si ostao bez kisika, da si pao u nesvijest pod morem.......i sad se pitam kako se je to moglo dogoditi covjeku koji je tolike ljude ucio pravilnom disanju, pravilnom uronu i izronu sa bocama....kako se je to dogodilo tebi......
Ova godina je za mene prosla kao da je trajala 6 godina.....iako su me svi pokusavali izvuci iz kuce nisam se dala, samo sam plakala.......i danas sam tu...posljednji put gledam zalazak, posljednji put mi maestral mrsi kosu, posljedni put mi se na licu oslikava zalazak....
Evo jos samo koji minut i sunce ce zaci, nestati za danas, a sutra kada ponovno izadje ja ga necu vidjeti jer me vise nece biti na ovome svijetu......predugo sam cekala, trebala sam to napraviti istog trena kad su te dovezli mrtvog sa gumenjakom, trebala sam odmah ispuniti svoje obecanje koje sam ti jednom dala NIKADA NAS NISTA NECE RASTAVITI, UVIJEK CU BITI UZ TEBE, KOLIKO GOD GLUPOSTI NAPRAVILI ILI JA ILI TI, ZNAS DA CEMO BITI ZAUVIJEK ZAJEDNO.nisam trebala zivjeti jos godinu dana bez tebe, ali kao da i nisam zivjela.....sad jos samo me jedan korak dijeli od naseg ponovnog susreta, sretna sam, vidjet cu te opet, ponovno cu te poljubiti, zagrliti, igrati se sa tvojim uvojcima, ponovno ces me gledati svojim velikim plavim ocima....znam da ce se ljutiti na mene jer cinim glupost, znam da ces mi to reci, ali oprostit ces mi jer dobro znas da ja bez tebe nemogu i neznam zivjeti............


19:34 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 24.02.2008.

lonely....so lonely....

Image Hosted by ImageShack.us
Želim spavati
Noćas sam opet dodirnula tamu...
igrala sam s njom one stare igre,
igre u kojima netko mora plakati,
igre koje ja redovito gubim.
Nebo mi se smijalo
i zvijezde su se smijale mojoj boli,
vrištala sam...
a ljudi ispod mog prozora nisu se ni osvrnuli.
Zar me nitko nije čuo?
Osjetila sam joj pogled na svojim leđima,
ah...ta samoća je uvijek tako predvidiva,
nikad me još nije iznenadila,
al ne razumijem kako nije shvtila
da je nepoželjan gost.
Prišuljala se, al ipak dovoljno glasno
da ju primjetim iz daljine.
Elegantno se privukla mom tijelu,
naježila mi je kožu i moje maleno krhko srce.
Mislim da noćas neću izdržati.
To svaki put pomislim,
a ipak sam još uvijek tu.
Al zaista mi se neda više igrati,
pustite me na miru...
želim spavati.


21:58 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 23.02.2008.

And sometimes…all you need is one.

"At this moment there are 6,470,818,671 people in the world. Some are running scared. Some are coming home. Some tell lies to make it through the day. Others are just not facing the truth. Some are evil men, at war with good. And some are good, struggling with evil. Six billion people in the world, six billion souls. And sometimes…all you need is one."

I ponekad, sve što trebaš je jedna. Jedna duša. Jedan on. Jedan on koji će reći ja sam čovjek za tebe, koji će biti tu kad je najljepše...i najteže. Onaj koji će biti TU. Što ako ti ta jedna duša treba, sada, ako je sada taj trenutak? I što ako te osobe nema? Pitam se, postoji li on za mene?
Da li postoji onaj pravi. Ne pravi za cijeli život, pravi za ovaj trenutak. Postoji li onaj koji je utjelovljenje ljepote, dobrote, sreće i inteligentnosti? Postoji li jedan koji će sadržavati barem mrvicu od toga? Jer ja to sada trebam. Trebam zagrljaj, trebam poljubac...trebam zaštitu. Voli jer samo hrabri vole, a kukavice čekaju da budu voljene. Kako da volim kada ne znam koga da volim. Ne želim se opet zavaravati. Iako sve opet vodi tom stazom. Opet vidim njega, vidim njega, sjećam se njega, i sjećam se njega. No s nikim ozbljno, što je tipično za mene. Samo igra, a to je najmanje što mi sada treba. Niti želim to. Želim jednog, stalnog, ozbiljnog. No takvog nema. Ili je on meni pred očima? Možda, no meni nijedan nije dovoljan. Nije dovoljno dobar. Uvijek nešto nedostaje. Komadić dobrote, komadić ljepote, komadić smješka...komadić osobnosti te osobe. Teško je dobiti cijelu dušu, cijelo srce, ono najljepše. Teško je uopće pronaći to blago u njemu. Obično to vidim u očim. Kakav je. Već dugo nisam vidjea nešto što tražim. Upravo je ironično što ni blizu nije upravo kada to želim, trebam. Možda bih trebala prestati tražiti. Obično nađemo kada najmanje očekujemo. Trebam li prestati očekivati ? Da. No, time ja gubim nadu, a nada je ono što me tjera naprijed. Nada je voda mome životu, ona mi daje snagu. Snaga je tlo na kojim stojim. Nema očekivanja, nema nade. Nema nade, nema snage. Nema snage-ja sam izgubljena. Kako živjeti tako? Kako preživjeti dan, sat, minutu? Slobodno mogu reći kako se tako može živjeti. Jednostavno je, ali živjeti tako punim plućima? Nikako. Odustati od ljubavi? Ne želim. Živjeti u čekanju? Predugo traje. Možda mi treba jedan, samo jedan poljubac koji će mi reći sve će biti u redu...sve će biti u redu...sve će biti u redu...


17:13 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 22.02.2008.

kad srce pukne na pola...

Image Hosted by ImageShack.us
Nastavljam seriju prisjećanja i nostalgije, ali ovaj puta sa većom dozom tuge. Igrom slučaja, sudbine ili Božje volje, u što već vjerujete, neki dan su mi se probudila sjećanja i pamćenje na događaje i trenutke za koje je bilo puno bolje dok sam ih zakopala u sebe.
Naletila sam na jednu osobu i prisjetila se svega onoga što je nekad bilo, a posebno onoga što je moglo biti.
Svi mi imamo neke snove, neki malo veće, neki malo manje, ali bez snova život ne bi imao smisla. Svjesni smo svakoga trena da sve svoje snove ne možemo ostvariti, ali ipak se duboko u sebi nadamo da ćemo barem većinu uspjeti.
No, sve postane drugačije kada čovjek pomisli da mu se snovi ostvaruju, obuzme ga sreća i veselje, te volja za ići dalje, a onda ga odjednom okrutna igra sudbine satre i sruši, a njegove snove pregazi poput poput lavine ..........okrutna igra sudbine.
Ne znam da li je to podlo djelo neke sile koja je iznad nas, ili samo splet slučajnih okolnosti, ali takve se situacije uvijek dogode kada se počne najviše nadati i očekivati od ostvarenja tih snova, te time ona tupa bol koja nastupi u duši postane još jača. Već i ptice na grani znaju da je Nietzsche rekao kako ono što te ne uništi učini te jačim, ali što ako te ipak uništi, a da toga nisi ni svjestan? Ne vjerujem da nešto čini čovjeka jačim, ako on to samo sakrije duboko u sebe, i pravi se da toga više nema. Prije ili kasnije, ono što se gura pod tepih izaći će van, a tada će biti još ubojitije nego što je bilo na početku. Tada neće samo boljeti prikrivena i potisnuta patnja, tada će i boljeti spoznaja da je uvjerenje da je ona nestala bila samo zabluda i obmana, a svo će samopouzdanje sa time pasti u vodu, jer tko zna koliko je još takvih obmana sakrivenih duboko u osobi.
Možda se zbog toga kaže da se sa strahovima, problemima i teškoćama mora suočiti, a ne od njih pobjeći. Ja sam se suočila, i radije bi da sam pobjegla. Osjećala sam se kao da sam svo vrijeme svezana bodljikavom žicom, a ponovni susret ponovno je napeo tu žicu. Svaka nova riječ budila je novo sjećanje na dane kada sam još imala snova, kada sam vjerovala da je napokon krenulo nešto, i da ću biti zaista, a ne samo prividno sretna, te je stezalo tu žicu sve jače i jače, dok su se prividne bodlje zabijale sve dublje pod kožu. I što sam se više pokušala osloboditi, to je boljelo više, bodlje su bile dublje, a snage za otpor bilo je sve manje. Napokon, odustala sam, priznala samoj sebi da unatoč pretvaranju i uvjeravanju same sebe neke uspomene u srcu još uvijek bole, čupaju ga i paraju na pola.
Kažu da što si stariji to više boli kad se srce slomi. Ne želim znati kako će tek biti to ako se ponovi u budućnosti. Iako ovo nije klasično slomljeno srce, jer ja ne patim baš izričito za nekime, ja patim za tim osjećajem, tom nadom i tim zadovoljstvom unutar sebe koje sam osjećala u to kratko razdoblje kada se činilo kao da se snovi ostvaruju, a želje ispunjavaju. Kako je došlo, tako je i prošlo, poput groma iz vedra neba. Ipak, nimalo ne žalim za time, jer unatoč tome koliko boljelo poslije, i jedan trenutak kada ti se čini da je život napokon krenuo onako kako bi to htio vrijedi daleko više od vječnosti beznađa i tuge. Zbog toga će mi XXXX vječno ostati u najboljem sjećanju, i uvijek ću mu moći samo poželjeti najbolje.
A ozdravljenje svoje duše uzalud bi tražila okolo, jer novu vjeru u sebe, volju za još jedan početak i hrabri pogled prema naizgled nedostižnim ciljevima mogu dati samo ja sama sebi. Jer na dnu svake provalije postoji put kojim se može krenuti gore, samo se treba imati dovoljno snage, volje i odlučnosti za potražiti ga i njime se zaputiti još jednom prema vrhu. A gdje to pronaći? to ću najlakše odgovoriti stihovima koje sam davno napisala:

Ako tražiš smisao života svoga
Nemoj lutati okolo, ne traži znak od Boga
Ključ je svega već u tebi, lako ćeš ga naći
Samo moraš duboko u svoje srce zaći


22:03 | Komentari (0) | Print | ^ |

četvrtak, 21.02.2008.

jednom davno bio si mi sve...sad si mi samo djelič od toga...

U tebe sam gledala kao u božanstvo
vidjela samo ono što sam htjela
tvoja duša je bila moje prostranstvo
vidim da to nikad nisam smjela...

Tražila sam ono čega nije bilo
željela vidjeti ljubav u svom sjaju
od mene se tvoje srce negdje skrilo
kao pogled izgubljen u dalekom beskraju...

Lice ljubavi nisam još ugledala
samo me njeno naličje dugo pratilo
uvijek sam samo dio ljubavi krala
dok je srce samo svoje snove snilo...

Nada je u meni ipak procvjetala
jer nikada ne može uvenuti baš sve
jedna je zvijezda i za mene zasjala
ona koja će ostvariti sve moje sne...

Zato te molim napusti moj svijet
traži za sebe svoj komadić sreće
pusti me da poletim svoj novi let
slomiti mi krila niko više neće...

Oči će mi zasjati u nekom novom sjaju
kao sunce kad obasja cijeli svod plavi
znat ću da sam privela svoju tugu kraju
tek kad ugledam pravo LICE LJUBAVI...


23:48 | Komentari (0) | Print | ^ |

Ne trebam te!!!!!!!!!!!!


Svijet si srušio po ko zna koji put... Ti koji moje ljubavi... vrijedan nisi bio... ti koji si nosio sve moje na dlanu svom... ti koji mi ni plakati dao nisi... ti... izdajica, lažov... gnjida... koju sam naučila voljeti i poštovati... i svoje sve mane nisi krio... Zašto sam takva pitam se ponekad... dobra i prema onima koji mi nanose bol? zašto jednostavno ne okrenem leđa i zalupim im vrata života svog?... I sad pitat ćeš se gdje sam se to skrila... i zašto sam u sebi rekla ti zbogom... I pitaj se... jer ja nisam kriva... što zasitih se ovog života s tobom... Umorio si me kao nitko... sve od sebe sam dala... jedino srce nikad imao nisi... srce svoje sam za sebe krala... Tko u njemu zbilja sniva... to nek nebo krije... al' svjestan budi da nakon svega... tvoje srce u njemu nije... ja nisam ti dovoljno dobra bila... i pokoravati se morala sam svima oko tebe... zar na taj način se jedna žena ljubi... da je se gazi... i brine samo za sebe... Eto ti svi oni što važniji su ti bili... na njihovim ramenima sad jecaj noću... ja idem dalje spokojna i snena... jer nakon svega bez tebe mogu i hoću... Nikad nisi bio svijet moj cijeli... i sretna sam što nisam ti dala srce... jer ti si oduvijek tražio mnogo... a krao si svako i maleno sunce... Vrati se onoj koja je bolja, koja te nikada cijenila nije... ja ne trebam takvog koji se oduvijek svim mojim suzama u sebi smije...

Sama-kako to loše zvuči,sama-iznutra te kida i muči.Izjeda te beskrajna samoća,svuda oko tebe bol i hladnoća,duša počinje polako da vene i za tebe sve odjednom prestane.Izgubljene ljubavi stalno su u glavi,kaos u mislima počinje da se pravi,ne znaš šta prema kome osjećaš,ali jedno znaš-nikad se onima pogrešnim ne vraćaš...

Čovjek bi se trebao odreći svega što bi mogao zavoliti,jer su gubitak i razočaranje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg žaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo jer uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi....





23:34 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 20.02.2008.

samo sitnica...

Hladno je… Zima je… Vjetar puše,ali sve je to samo u mome srcu. Promatram te svojim očima i pratim svaki tvoj nježni pokret. Stojiš tu kraj mene. Raširene ruke sam ispružila k tebi u pokušaju da uhvatim tvoje koje su bivale sve dalje i dalje. Vjetar kao da te u svome viru odvlači od mene. Sve mi manje pružaš nadu za životom i nadu da ću uhvatiti te tvoje ruke. Gle! Iznenada ih osjećam u svojim rukama. Osjećam kako te moji prsti maze. Ti, kao i ja toplo uzdišeš ne obazirući se na hladnoću koja nas okružuje. Tako divni trenutci sreće kada smo zajedno,kada smo kao jedno. Ali ja te samo osjećam… Dok te sanjam oči su mi zatvorene i živim u svome svijetu u kojeme je sve prelijepo,gdje ti se nemože pronaći ni jedna jedina mana,u svijetu u kojem smo mi vječno zajedno,svijetu koji ispunjava sve želje! Odjednom osjetih kako su moje ruke opet prazne,nema tvojih da mi ih ugriju ,opet me obuzima hladnoća,opet je zima nadvladala moja sjećanja svojom hladnoćom. Da, ja sam otvorila oči i opet gledam kako te nema,kako odlaziš u tmini ovog prokletog svijeta. Vratila sam se u stvarnost u kojoj ja ništa ne odlučujem u kojoj sam ja samo sitnica, ali sitnica koja se toliko ispoljava svojom ljubavlju prema tebi,ljubavlju koja nemože biti uzvraćena. Uvijek sam patila i patit ću što se budim i što ne mogu vječno ostati u svome svijetu snova,svijetu lijepih uspomena na tebe!!


22:31 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 19.02.2008.

moja misao dana...

''If you could go back and change just one thing about your life, would you? And if you did, would that change make your life better? Or would that change ultimatily break your heart? Or break the heart of another? Would you choose an entirely different path? Or would you change just one thing? Just one moment… one moment that you always wanted back...“ yes
..neman riječi danas,jednostavna rečenica,a tako istinita?!?!?!? headbang


23:33 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 18.02.2008.

svijet je malen...

Krstarim mislima po beskraju većem od svemira i ljudskog uma tražeći nešto što mi pripada, Nešto što sam izgubila, Tko zna gdje i tko zna kada. Skoro je nemoguće pronaći nešto tako malo- ali tako važno – kao magnet privlačno u ovom moru snova i neistinitih želja. Osjećam se tako malena. I pronašla sam, sasvim slučajno, Uspomene od kojih sam do sada bježala, Naviru snažnije nego i sam život. Ostala sam sama, Zvijezdama i mjesečinom skrivena od tvojih pogleda. Put koji se nadzirao iz upijenog neba u mojim očima ostao je bez tebe. Kad si mi trebao reći istinu ja sam lutala u svijetu bajki spotičući se u magli pjesama knjiga i riječi. Bila sam kao bez očiju. Kao netko kome je potreban prijatelj…možda i nešto više. Lutala sam po mračnim poljima ljudske mržnje i pohlepe istine i laži. Da znaš samo kako sam željela zamjeniti mjesec i čitav ovaj beskraj za samo djelić sunca, Ali ga nitko nije htio. Tražila sam te u prostorima snova u melodiji vjetra. Tražila sam sebe i dozivala te u kapima kiše u vrtlogu besanih noći. Ti si negdje daleko. Možda drhtiš zbog ponovnog susreta. Ili se možda plašiš da ću ti pružiti dio slomljenog mjeseca iz svog djetinjstva… tu je… još uvijek ga nitko neće. Moje su zime i sada tako bijele i svjetle i zvijezde još uvijek istim sjajem bdiju na nebu. Ali ne mogu o tebi sanjati kad sam i sama još tako daleko u zbrkanom labirintu misli iz kojeg nema izlaza. Možda ćemo se još sresti. Svijet je malen. Možda je i bolje tako. Ti ćeš za mene biti samo neki stranac, Netko tko nije iz moje galaksije, netko tko je došao iz mog djetinjstva i još uvijek stoji u onom beskraju sa komadićem sunca koji mi nikada nije dao…..


20:24 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 17.02.2008.

još jedan dan je prošao,a ja još stojim na istom mjestu..."TI SI TAJ S KOJIM SAM UPOZNALA RAJ...I SEDMO NEBO,A I DNO...I SLUČAJNO I NAMJERNO...I ZATO ZNAJ,DA NIKO OD NAS NE BIRA...KO ĆE DA GA NERVIRA...U SVOM DJELIĆU SVEMIRA...

Razmišljala san...i neznan...možda....."možda mi se netko kao ti morao dogoditi, morao mi je netko pokazati da u meni još uvijek postoji mjesto za bol .. Vjeruj mi ovako je lakše, ovako boli samo mene, ovako plačem samo ja i nitko više. ..Jer ti za mnom nećeš plakati, ne znam ni dal ćeš žaliti, jer ti si meni počeo biti previše, a ja tebi samo još jedna u nizu. Previše me toga boli kod nas dvoje, a opet mi je bilo toliko lijepo. Jer u nama sam samo ja vidjela ljubav, a ona tu nije ni postojala. Da mi je samo pretvorit se u vjetar . Bar na kratko. Bar da te sada posjetim i pogledam ti u oči, da vidim dali je i tebi žao, dali i ti imaš pitanja skrivenih za mene, a bolje je da ostanu neizrečena. Žalosno je što te toliko želim kraj sebe, a obećala sam si da si ovo više nikada neću dopustiti. Da neću tako lako predati nekome srce i sama ga naposljetku zgnječiti. Ovako je bolje i ovako je lakše. A što ako si ti ta polovica koju sam tražila? A što ako je ovo bio moj vlak sreće? Jer ovo koje imam doma nije to. Sve je, samo ne to, samo ne ti! Možda bolje da ti nisam ni stigla pokazati osjećaje, jer ti ih nisi želio vidjeti od mene, a barem se mogu tješiti da ih je bilo i kod tebe. Jer što je uistinu u tvome srcu, nisam imala prilike saznati... " cry

Odavno nestale su suze djevojčice,
više ne brojim uvrede i poraze,
jer jednom kada ti srce pogaze
navikneš na ispade...
Odavno nisam zvijezde brojala,
niti pod mjesečinom sretna stajala,
kada ti jednom dušu prodaju,
ne bojiš se hoće li još ikad da te izdaju...
Jer sve što život nudi,zbog čega?!
Sve ono što mi nudi ne treba...
I ko zna zašto je to važno?-Bog,samo Bog!
Još ću samo malo da se pravim fina,
jer ko kaže da je to vrlina,
zato idem pravo kroz svaki zid...
Kroz svaku ludost,kroz svaki krik,
kroz svoj ponos i kroz stid,
ne trebaš biti dobar sa svima,
u ovom vremenu čast je biti uzor najgorima!
Neka me proklinju,neka me kune,
ja ću po svome,pa šta bude,
samo ću jedno da imam na umu
i da znam šta je prava sreća..
"ŽIVOT JE KUČKA,AL' JA SAM VEĆA!"


"samo neke stvari u životu pamtimo,samo neke zaboravljamo. Ona sjećanja u sredini,ona ostaju tu i javljaju se kada smo samo....kada ne vidimo nikoga..jave se ovako iznenada..pozvana od samoće i nostalgije...i onda se sjetimo svega što smo htjeli zaboraviti..ja pamtim mili...pamtim ljubav,sreću,grijeh..pamtim tvoje savršenstvo koje sam samo ja mogla vidjeti.....i to što si za mene bio prvi po svemu..prva ljubav,prva strast,ali i prvo razočaranje,prva bol......"
jednostavno sve se polako gubi i mi nismo u stanju izdržati,ali moramo ići dalje i vjerovati u bolje sutra...sjećanje ću uvijek nositi sa sobom jer lijepo je pamtit,al gradit ću i dalje život i neću,ne želim da sjećanja ostanu samo o njemu,trudit ću se da ih bude još,zaključat ču te u škrinjincu,škrinjicu svog srca,sakriti ključ,dignit glavu i krenit dalje...."ušuti i ne hvali se,isti si ko svi....jesi dobar,jesi zgodan,al ne i najbolji!"......


LJUBAV POKREĆE SVIJET.........

Tihim bespućima sumornih strana
Izgubljeni u posljednjim smirajima dana
Lutamo......

Tražimo draga lica, srodne duše..
Puštamo da nas nosi rijeka gradskih svjetala,
Koja se ulijeva u ocean nemira...

Pričamo o sreći, o ljubavi,
Tražimo oslonac,
A u biti samo tražimo nekoga da nas riješi patnje,
Da nas riješi boli koja ubija...

Postajemo robovi grada,
Robovi vlastitih sebičnih želja, prohtjeva, zabluda.....

Sanjamo o oslobođenju, o nekom novom životu,
O životu u ljubavi......
A što mi očajne duše dajemo????
Mi ljubav tražimo, a patnju dajemo....
Želimo sve, a izgubiti ne želimo ništa....

Što smo mi, što smo postali?
Gdje je nestala ljubav....?
Mislimo da se sve može kupiti,
Ali ne može ono najvažnije......
ne nemože......

"Što sve čovjek danas neće doživjeti???
To se ja pitam. Postoji li nešto što se čovjeku ne može dogoditi?
Mislim da je tih stvari jako malo…
Ljudi danas rade mnoge gluposti zbog kojih se kaju…I sama sam počinitelj jedne velike, a možda ipak malo više, gluposti…
Zaljubila sam se u pogrešnu osobu, bila s njom, voljela je kao nikoga do sad…
I što sad???
Što sad???Sad se skoro i ne poznamo…Sad me vjerojatno mrzi….
A zašto???
To bih voljela znati.
Ništa mu nisam napravila…ne samo njemu nego nikomu…
Svima sam nastojala pomoći koliko sam mogla…bez obzira na to što su mi mnogi napravili, što su me povrijedili i iznevjerili…
U životu imam sve što i je potrebno…isto tako bih voljela da imaju i drugi ljudi…
Sretnom me čini to kad je netko pored mene sretan… Želim prestati bježati od vlastitog umora. Želim biti voljena i u stanju ići samo toliko brzo koliko mogu, a da pritom i dalje ostanem u vezi s onim što me duboko iz moje nutrine potiče na kretanje...
Evo za čime bolno žudim: za intimnom bliskosti sa sobom, s drugima, sa svijetom, bliskosti koja dotiče sveto u svemu što čini život...
Želimo li okusiti duboku čežnju, osjetiti bol želje, izlažemo se opasnosti da otkrijemo želje svoje duše. Izlažemo se opasnosti da ne uspijemo ostvariti svoje želje. Izlažemo se opasnosti da ih zaista živimo".......



21:51 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 16.02.2008.

LUBAV JE ČUDNA STVAR.... :( :( :(

Svi smo mi dospjeli u ovozemaljsku baštu koja se zove život. Staze kojima hodamo su različite,prepliću se i razilaze,mi tečemo kao vrijeme,radujemo se, smijemo, patimo, bolujemo i što je najvažnije...Volimo...
Tako sam i ja zavoljela... Brzo, nepromišljeno, totalno blesavo...
Zavoljela sam tako lako, a tako sam teško znala to pokazati...
Možda je to moja najveća mana, a možda čak i najveća vrlina...možda ću upravo zbog toga uspjeti sačuvati svoje srce u jednom komadu što rijetko kome polazi za rukom u ovom svijetu punom laži, prijevara i neiskrenih ljubavi... Dok s druge strane čovjek bez ljubavi je samo mrtvac koji diše, ništa drugo do nekoliko slučajnih imena i datuma...

Ljubav je čudna stvar... Danas je sve lepršavo i lijepo i mi ušuškani u svojoj ljubavi sijamo od zadovoljstva,a sutra... Šok... Ugledamo onu stranu stvarnosti, onu stranu života koju jučer nismo poznavali, svi lijepi trenutci ispare, a u nama ostaje jedino osjećaj gorčine,usamljenosti i neobjašnjive tuge... Da li je onda naše srce vrijedno da ga žrtvujemo zbog nekih (plavih, smeđih ili možda i) zelenih očiju? Očiju koje su tu uz nas,bodre nas i prate kroz život, a onda odjednom nestanu kao da nikada nisu postojale, a naše srce ostane samo, napušteno i ranjeno...? Očigledno je tako!!!!!!
Danas se srca poklanjaju tako nepromišljeno i brzo da je gotovo nemoguće sačuvati ih... Dali su ljudi poludjeli ili i dalje ne shvaćaju da je srce ono najvrijednije što posjeduju?
Možda su ipak ljudi u pravu... Možda srce ipak treba staviti na kocku i čekati da naiđe ono koje će kucati u istom ritmu... Možda je ta neizvjesnost ono što u stvari čini ljubav, a kada bi sve bilo očigledno i lako ljubav vjerovatno više ne bi bila to što je sada... Zbog toga se ljudi ne trebaju opirati kada ih pogodi Amorova strelica, a još gore da bježe od toga i boje se pokazati svoju zaljubljenost, taj najljepši osjećaj na svijetu...

Putevi ljubavi su veoma čudni i satkani su od bezbroj trenutaka. Svaki je poseban i neponovljiv. Svaki preživljeni dan i prespavana noć samo su dijelići ogromnog mozaika. Nikada se jedan preživljeni trenutak neće ponoviti i zato treba voljeti i biti voljen u svakom trenutku, tijekom ovog cijelog kratkog i nesavršenog života...

A ja bih to vjerovatno prvo trebala naučiti sebe...


22:35 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 14.02.2008.

još jedno valentinovo prošlo.....

evo....još jedno valentinovo prošlo...ajme kako ne volin taj dan...ma ugl.neda mi se uopće o tome pisat,neman baš vrimena..evo samo san malo razočarana,tj.neznan se ni izrazit šta osjećan---ma evo prije možda 2 ure san ga vidila nakon poduže vrimena...i stvarno mi je žalosno kad s nekin s kin si prije bia "dan-noć"sad nemaš šta razgovarat,kad prođeš kraj nekoga,a taj neko te gleda.ali ne gleda u tebe nego "kroz" tebe,..kad te gleda ka potpunog stranca,kad spusti pogled kad te vidi..i onda kad primjetiš te nezamjetne pogleda sa strane..onako skrivečki da niko ne vidi..i ne shvačaš u čemu je stvar....kako nisko ljudi mogu past....to boli,boli me ....kad se tako ponaša....

Ti i ja smo sad u dvije obale,
jedno drugom nemamo šta reći,
srušen je naš most rukom sudbine,
preko njega niko neće prijeći,
al ti si bio taj što točku stavi..

evo ovo je ono šta ja zapravo iman na sve reć...mi smo sad ko 2 obale....više se ni neznamo nakon svega...eto žalosno..al istinito....

pozzzzz


23:39 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 10.02.2008.

Leave me alone...in my dreams...


Tako puno i tako malo...
si rekao
Tako puno otvorio
i posve zatvorio
Znaš li.....
Slutiš li....
ma nije to tebi važno,
nebitno je ....
Ogolio si moju dušu
i otišao
Otklonio moju bol
i zaboravio
da će me boljeti još više
da ....
nije ti važno...
Hirovito i nestrpljivo
si odletjeo
poput leptira
Da...poput leptira.....


21:57 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>