Ljudi,evo odlučih se za novi post…u zadnje vrime nisan imala volje pisat ništa...ne zato što sam tužna,nego zato jer san sritna,jer napokon živim život..i onda san malo stala i razmislila,pa zašto bi ja tamo pisala nešto samo kad san tužna...i ne...evo danas san doma(nemogu se kupat :( :( :( )i odlučila san napisat nešto...malo drugačije nego inače,ali na svoj način.... neznan...kao što se može vidit nije me pukla neka navala inspiracije,nisan se ni ponovo zaljubila..barem ne još :) :) a razlog svemu ovome,pa vjerovatno ne postoji?!?!? Jednostavno SRITNA SAN!!! Sama....ali sritna!!! :)
Nesretno zaljubljena..ne ,ni to nisam..jednostavno slobodna sam i sama...da plačem jer sam sama?!?!? .NE,NE i NE...ovaj put sam pobjednik ja,a ne tuga...eto zahvaljujuć svima koji su mi pomogli svojim savjetima,pravim ričima u pravo vrime,ali ponajviše zahvaljujuć sebi i nečem jakom što čini se ipak posjedujem u dubini duše,izvukla sam živu glavu iz depresije i tuge koja me več polako počela obavijati svojim crnim plaštom...
Što li je to toliko jako da sam u zadnje vrijeme sretnija nego što sam ikad bila?! Što je to preplašilo tugu da se ona sad boji i svoje,a ne i moje sjene?!?! Što li je to!?!? Snaga duha?!?! Neznam-možda!!!!
Tko bi znao..al opet gdje je nestala tuga?!?! Ma zar je bitno,bitno da je nestala..mislim javlja se ona tu i tamo,ispušta neke neartikulirane zvukove zapomaganja,ali ništa to :D ..mene trenutno ne osvaja..ne još....ali ima vrimena..pa neću prognozirat...
Kao što rekoh milijun puta-život ide dalje i zašto potratiti vrijeme na plač i proklinjanje vremena,kad je baš vrijeme dragocjeno,a ne vrijedi plakati za nečim što pripada prošlosti.....koncentriram se na sadašnjost..što bi značilo da ja još volim..da volim-ljude,svijet...ali prihvaćam to kao dio sebe i ne pružam otpor...nem smisla..zašto se odupirati ljubavi...
Pa upravo je ljubav najuzvišeniji osjećaj i zašto je zamjeniti mržnjom..neke stvari su neprocjenjive i ne mogu se kupiti nocem..(za sve ostalo tu je master card :D )....
Kao što nam je svima bilo lijepo prije te nesretne ljubavi,te osobe koja je uzrok svih naših patnji...tako isto nam može biti poslije te osobe i te ljubavi...nitko nije savršen,i ništa se ne mora(osim umrijeti.heh)...ništa...al uz čvrstu volju i snagu-sve se može..ja sam živi primjer....
”nemoj se osvrtati na prošlost i tugovati za njom jer ona je prošla...nemoj se zabrinajvati oko budućnosti jer još nije došla..živi u sadašnjosti i učni je prekrasnom,toliko da bude vrijedna pamćenja...”
Život je zapravo kao borba između dva vuka...borba u nutrini svakoga od nas ..
..Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu...
„... U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas. - Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, laž, lažni ponos, egoizam... - Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...”TKO sam ja ?
Vječito pitanje..., vječita potraga..., smisao postojanja...I onda shvatim, mogu biti što hoću, uvijek ista,a drugačija...ponekad bol, ponekad osmjeh, ponekad ravnodušnost,ponekad izgubljena, ponekad nađena, ponekad razočarana,ponekad zamišljena, ponekad bijesna, ponekad dobra, ponekad zla...
Ma tko sam zapravo Ja?Mogu biti Sve, ma mogu biti i Ništa,mogu voljeti, a mogu i mrziti,mogu krasti, mogu poklanjati,mogu biti dragulj, a i samo blato....Zaista, sve to mogu biti, ne vjerujete?
Nekada sam čak sve to u isto vrijeme...da,da....
I princeza i čudovište,I sebična i požrtvovna - o, koliko puta...Nekom lijepa, nekom ružna, Nekad sretna, nekad tužna,Nekad tako razumna, a nekad tako osjećajna,Jaka i slaba, neustrašiva i bojažljiva,Radoznala i nezainteresirana,Oprezna i naivna, pametna-a ponekad tako glupa,Samo prividno krhka, samo prividno čvrsta,Prilagodljiva-a nepokoriva,Grizem se.., nekad gorka, nekad slatka..Danju pospana, noću budna..
....Puna nemira, a nekad tako čudno mirna...
...i mogla bih tako, beskonačno dugo...i iskreno-drago mi je što sam takva,
baš takva, svakakva i nikakva,a jedino što sa sigurnošću mogu ponoviti o sebi je....
KAD VOLIM - NE MOGU PREBOLITI!
KAD OBEĆAM-JA ISPUNIM!
UVIJEK PRIRODNA I OTVORENA...
A KAD SE ISPLAČEM - JA SE NASMIJEM :D :DKada te jednom život slomi više nikada nisi isti, želiš u svoj svijet donijeti mnogo smijeha i lijepih događaja, ali jednostavno život je taj koji je učinio svoje...poslije cijele priče s njim mjesecima nisam osjetila kako je to smijati se... Sva svijetlost mog života tada se pretvorila u tamu. Bila sam slomljena od jednog jedinog udarca, udarca ljubavi. Kada me je sreća napustila tek sam počela shvaćati što doista znači živjeti život. Svako jutro kada se probudim kroz moje misli prođe mi riječ život i svi moji snovi kao da već imaju svoj kraj. Osjećala sam se usamljeno i znala sam da bez nečije potpore ne mogu krenuti dalje. Mnogo sam razmišljala i jako teško sam shvatila da moram krenuti dalje. Dobila sam ovaj život i nisam ga htjela još više provesti uz tugu i bol u srcu. U nekim trenucima moramo dignuti svoju glavu vrlo visoko i ponosno krenuti prema naprijed, kao da nas ništa nije slomilo. Često sam se pitala zašto postoji tuga i zašto čovjek plače. No kada sam ja sama počela plakati i osjećati tugu, shvatila sam da bez toga ne bi znala što je zapravo život. Polako sam počela shvaćati da u životu ipak postoji mir, dobrota i radost. Onako kako se mi odnosimo prema životu tako će se i on prema nama. Na kraju krajeva ništa nije vječno i dobro uvijek pobijedi zlo. Vjerujem da svatko nešto očekuje od svog vlastitog života. Moja životna očekivanja već kao malenom djetetu bila su odrasti uz nekoga tko će uspjeti u životu i tko će svom snagom ići prema naprijed, ali danas kako sam već doslovce odrasla i kada već polako stupim u pravi život ja osjećam da sam stala na jednom mjestu i da ne mogu dalje. Sve ono što sam željela i što želim kao da nema smisla. Ono što ja očekujem od sebe, od života, je naučiti vjerovati da ono što doista svim svojim srcem želiš postići u životu da ćeš to i postići, očekujem nešto što bi me moglo potaknuti da krenem od tamo gdje sam i stala i da ne zaboravim na svoje snove te da napokon pronađem put koji će voditi prema dobrome, ali ono što stvarno jako želim i očekujem je da se ponovno ne slomim i da se ne razočaram u svoj vlastiti život!!
Najsmješnije od svega je to što sad kad mi je postalo sasvim svejedno,ON se opet vraća da me podsjeti na sve što je bilo,na sve što je prošlo...ponovo me naziva,ponovo mi šalje poruke,kao da ponovo želi nešto..tako već neko vrijeme ja po ko zna koji put u posljednjih dvadeset dana slušam melodiju koja upozorava na dolazni poziv s meni nepoznatih brojeva. Kao i uvijek pomislim da je možda netko normalan napokon pa se javljam i opet mi je jasno da sam pogriješila što sam se javila... spuštam slušalicu i bacam mobitel daleko od sebe...IZLUĐUJU ME!!!! Zašto me svaki dan mora netko podsjetiti da on uopće postoji??!! Ne želim znati!!! Ne zanima me šta mu se dešava u životu!!! ... Prije sam razmišljala da promijenim broj, ali neću!!! Iz inata!!! Ko su oni, ma ko je ON da ja radi njega bilo šta mijenjam??!! NIKO!! Možda nije on loš momak na kraju krajeva,ali nije to sve za mene. Njegov stil života je zapravo izazov za mene, ali to ipak nisam ja. Znam da on očekuje,ma zapravo želi da reagiram na sve ovo, da ga nazovem, možda da se pomirimo,ali nema šanse!!! Pružila sam mu priliku da pokaže koliko može. Pokazao je...NIŠTA. Sad nek živi s tim!!! ...neznam možda i odlučim na kraju drugačije...al definitivno to više nije to....ja priznajem da nisan ravnodušna,ali tako mi je SVEJEDNO—jednostavno sam se više navikla...ako ikad išta bude ponovo..onda ćemo prominit uloge jer JA definitvno neću bit kakva san bila....jednostavno...
....tako je to kad vam se život promijeni odjednom. Nekad je to samo iznutra, nekad je oko vas.... a nekad je sve zajedno... i onda vam treba dugo vremena da uhvatite novi ritam i posložite sve kockice koje vam nedostaju opet na mjesto. I evo, došla sam ja do moje kockice sreće,kockicu na kojoj je on samo uspomena i odlučila je opet složiti u moj život. Dugo je ležala sa strane, prašina se već nakupila na nju... polako je postajala jedna od onih dragih stvarčica koje nam odlete pod krevet i nađemo je tek nakon mnogo godina kad konačno odlučimo napraviti veliko spremanje i pomaknuti cijeli namještaj. I onda naletimo na tu dragu, izgubljenu stvarčicu, pomislimo onako sjetno: " a jooj, tražio sam to..." Ali vrijeme je prošlo i stvarčica je samo postala još jedna izgubljena uspomena...
Jednostavno je - Svijet je lijep,al život je DAR S NEBA...Osoba koja ima pozitivan stav o životu, koja smatra dobrotu, iskrenost i pravdu prioritetom, zrači posebnim sjajem i sretna je osoba. Imati uz sebe osobe na koje se možeš osloniti, pojam je sreće. To je bit- nije važno što čovjek ima u životu, već koga ima! Nikoga se ne mžze natjerati da te voli, ai ako možeš postati netko koga se može voljeti, to je uspjeh.Okružena sam ljudima koje volim, cijenim i od kojih to dobivam zauzvrat-svojim prijateljima. Obitelj mi je temelj, oslonac i bila bih spremna na brojne žrtve po pitanju njih. Zahvaljujem im za radost, smijeh, sreću koju mi donesu. Oni svi su dio mene. Ne želim da me nikada pogode sjenke zabluda, mržnje i patnje. Želim nešto, dio sebe, ostaviti za sutra. Taj trag upravo je ono što se pamti. Slažem se s tim i da su i suze, loša iskusva i tužni pogledi također sastavni dio života, ali oni ne bi trebali obilježiti osobu i učiniti je nesretnom. Iz vlastitih pogrešaka treba učiti. I iz toga izvući pouku, a pamtiti samo one lijepe trenutke.
Ako su ovo tek razmišljanja jednog djeteta, ja u tom slučaju ne želim odrasti. Želim uvijek biti naivna i puna vjere u ljubav, unutarnju ljepotu i život kao dar. Jer… Svijet jest lijep, a život je stvarno dar s neba. Ne pristajem na manje od toga. U tome leži smisao.Ponekad...ponekad i šutnja govori mnogo više od bilo koje riječi. Stoga zastajem na trenutak, poslušati ono što ne mogu izraziti riječima. Prepustiti se onome što se ne može opisati slikama...Samo taj osjećaj....Nije lako. ...Samo…nakon svega PRIZNAJEM još uvijek sam ja ostala ona ista lutalica. ..U mislima… željama… vjerojatno ću uvijek i ostati… uvijek u potrazi za nečim… uvijek u potrazi za snom...
Duboko u sebi,još uvijek bojim se voljeti.Kao da bih time postala slaba, dala nekome otvoren put da me može povrijediti.Ipak, želim biti voljena. Želim da me zavole...
Katkad pomislin iako san se oporavila od njega da se sad bojim prepustiti…pitaju me prijatelji-kako nemaš momka?lipa si cura(o tome se da pričat :P),draga,ljudi te vole,imaš puno prijatelja...Ali ponekad kao da se oko mene stvorio nekakav oklop, nekakva ljuštura....Čvrsto se zatvorila i ne da nikome unutra. Kao lavica pazim da drugi ne bi vidjeli moje slabosti, strah od nekih stvari, ljubavi i same sebe...Ne priznajem to nikome. ..Oduvijek sam bila jaka i drugi su u meni tražili oslonac..i obožavam biti taj oslonac..volim pomagati drugima da se osjećaju bolje...ali ponekad nisu ni slutili da sam zapravo ja ta koja je iza svoje ljušture slabija od najslabije grančice...I da žudim za utjehom i bezgraničnom ljubavi....ne uvijek,al s vremena na vrijeme....i onda bih se zapitala-Što će se desiti ako naiđe netko tko će znati razbiti tu čvrsto zatvorenu ljusku? ....al sad sam spremna na to,život je bol i patnja,al život je i sreća,radost....
..jer sad mogu reć da se polako vraćam na Sebe-na onu od nekada..prisjećam se tko sam bila i pokušajem definirati tu osobu u trenutku sadašnjosti...i ne bojim se nikoga,a najmanje onoga što spoznajem u Sebi...na kraju najveća ljepota je prihvatiti se u svom nesavršenstvu.....zato sad smijem se bez obzira na sve...i živim..ma život je LIP!!! :) :) :)
„... uzimam svoju torbu...... i spremam u nju sve svoje boli...... sve svoje uspomene i sve svoje tuge...... više se moj pogled neće gubiti u daljini smiraja dana..... više moje uši neće osluškivati zvuk tvojih koraka...... jer torbu bacam u rijeku života....... neka ju valovi ponesu prošlosti jer tamo i pripada...... izgubio si moć nad mojim životom...... sada vjerujem u sebe...... i mogu i bez tebe...... krećem iz početka...... slobodna i sretna...... slobodna od svake boli...... jer bio si grana zimzelena koja ne požuti...... krećem u zagrljaj novih valova...... onakva kao nekada..... nasmiješena...... iako znam da ću mnogo puta poželjeti sve tvoje...... VIŠE SI NE MOGU DOPUSTITI DA ME LOMIŠ...... KAO KRHOTINU STAKLA...... jer ono što imam je vrijedno...... a to je moj ŽIVOT..”.
„Kao Titanic plovim dignut iz mracnih dubina,hodam tiho ko srna sto je vec ranjena bila...”
....everyone just CLOSE YOUR EYES AND DREAM.....”
|